srijeda, 21. veljače 2018.

Sada je ipak bolje, znamo na što su spremni


Naišao sam danas na nedavno objavljen članak Ante Mikića Drugi vatikanski koncil i poslijekoncilska obnova na stranicama Glasa Koncila od 1963. do 1972. Počeo sam izdvajati neke citate iz Glasa Koncila koje je autor prenio u svom radu, ali sam ubrzo zaključio da bih trebao kopirati previše toga. Preporučujem vam čitav članak. Evo ipak nekoliko ulomaka kao poticaj da pročitate i ostatak.
»Mnogi misle, da sada možemo zbaciti historijske maske i obzire, kojima je povijest hladnokrvno ubijala duh, ideje i zanos. Kad se jednom dotuče konstantinovsko shvaćanje sekulariziranoga kršćanstva; kad se ukloni svaka želja za cezaropapizmom; kad se izvučemo iz feudalnih prekoncepcija, radi kojih je nezdrava klasna podjela razjedinila prvobitno bratsko kršćanstvo; kad se oslobodimo takozvane crkvene malograđanštine i formalizma — doći ćemo na čistinu, gdje se jasnije vidi i svjesnije hoće. […] Trebalo bi nadalje dokinuti sve teretno, prepuno historijskog nepotrebnog balasta i izanđalo. Što će nam toliki gotovo nedolični običaji u paraliturgiji i obzirom na relikvije, u odijevanju i naslovima, u nezdravim i malne sujevjernim pobožnostima (Presmiono? Ne plašimo se — misli su iz srca i ustiju onih na vrhu; jedan je postao papa…)« (Anon., 1963, 7)

U približavanju vjernicima smisla obnovljene liturgije, u veljači 1965., neposredno prije početka njezine provedbe, objavljen je opširan članak u formi pitanja i odgovora (Lercaro, 1965), a u istom broju — fotografijom stola u gostionici s prigodnim tekstom (Anon., 1965d) i kolumnom Don Jure (Živko Kustić) ukazuju na bit nove liturgije: da Crkva na misi postane obitelj za istim stolom (Kustić, 1965).

»Učini li se nekome da neke moderne crkve odviše naliče suvremenim predavaonicama, kazališnim i kino–dvoranama, ne treba se ni sablazniti ni odbacivati tu misao kao neumjesnu. Prvi kršćani ugledali su se u javne zgrade svoga vremena — koje čudo ako se današnji kršćani ugledaju u današnje javne zgrade?« (Anon., 1965i).

Tako se, primjerice, jedna čitateljica izjasnila protiv oženjenih đakona, uz tvrdnju da ih vjernici u njezinoj župi ne žele, na što joj uredništvo odgovara protupitanjem: »Zar doista ne biste htjeli primiti svetu pričest iz ruke jednog zrelog i prokušanog katoličkog javnog radnika […] I kakvo vam je to kršćanstvo, kakav katolicizam, izjavljivati da bi vas ‘pola otpalo’ od Crkve kad bi Koncil izglasao ovo ili ono?« (Anon., 1964i). Drugomu su pak čitatelju iz Zadra zasmetale promjene oltara u crkvama te se pita: »Zašto se poništavaju stari oltari koji sliče pravom Božjem žrtveniku a stavlja se stol koji je sličan onima na kojima se prodaje verdura (povrće) na pijaci«. Uredništvo mu odgovara kako je »prvi žrtvenik na kojemu je Isus prikazao prvu misu, bio [je] stol Posljednje večere. Prema tome novi oltari zaista naliče na pravi Božji žrtvenik«.

Čitava autorova doktorska disertacija koja obuhvaća gotovo 500 strana dostupna je na internetu.

Nema komentara:

Objavi komentar

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.