ponedjeljak, 31. prosinca 2018.

Silvestrovo 2018.

U protekloj godini (1.1.2018.-31.12.2018.):

nedjelja, 30. prosinca 2018.

Adflicta Ecclesia Dei

Planira li se dokinuće povjerenstva Ecclesia Dei ili Tradicije (unutar Crkve)?


Papa Franjo sprema novi motuproprij

Leti li uskoro Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei ili Tradicija?

(Rim) O glasinama da papa Franjo ima nakanu dokinuti Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, izvijestio je i vatikanist Edward Pentin na National Catholic Register-u.

„Različiti izvori potvrdili su“ da će se ukinuti povjerenstvo koje je ustanovio papa Ivan Pavao II. 1988. godine, a koje je pri Svetoj Stolici nadležno za tradicionalni oblik Rimskoga obreda i za tradicionalne zajednice.

Ivan Pavao II. ustanovio ga je motuproprijem Ecclesia Dei prije 30 godina kao samostalan dikasterij. Pod papom Benediktom XVI. stavljeno je pod okrilje Kongregacije za nauk vjere. A sada, kako Pentin potvrđuje, njegove bi se zadaće trebale izravno prenijeti Kongregaciji za nauk vjere.

Prema ovome vatikanistu motuproprij kojim se treba provesti ova izmjena već je u izradbi. Objava je navodno planirana tijekom siječnja.

„Drugi“ izvori koje on navodi ne spominjući o komu je riječ tvrde da je već gotov i da ga je papa Franjo već potpisao. Još nedostaje objava koju možemo vrlo skoro očekivati.

Pentin je spomenuo i „brige“ koje su izrazili neki tradicionalni mediji, osobito Messa in Latino koja je prva prije nekoliko dana izvijestila o ovim glasinama.

„Izvori iz Vatikana i s drugih mjesta koji su blizu Povjerenstvu, optimističniji su“, kaže Pentin. Oni su za National Catholic Register izjavili da bi preustroj mogao biti „pozitivan“ i da bi mogao „olakšati priznavanje odvojenoga Bratstva sv. Pija X.“.

Tradicionalna, francuska mrežna stranica L'Homme Nouveau potvrdila je da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. vidi Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei „kao zapreku“ za pregovore s Vatikanom. Bratstvo više voli izravne pregovore s pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, a to je sada kardinal Luis Ladaria Ferrer SJ, nego s tajnikom koji mu je podređen, a to je sada kurijalni nadbiskup Guido Pozzo. Bratstvo je godinama vodilo pregovore s Pozzom, ali kad se kanonsko priznanje 2012. i 2017. godine činilo nadohvat ruke, umiješala se nadređena Kongregacija za nauk vjere i na svojemu plenarnom zasjedanju odbacila sporazum.

Novoizabrani generalni poglavar Bratstva sv. Pija X., p. Davide Pagliarani, susreo se 22. studenoga s pročelnikom Kongregacije za nauk vjere Ladarijom u Vatikanu. Tom prigodom, kako je natuknuto, govorilo se o izravnim razgovorima između Bratstva i Kongregacije za nauk vjere. Kratko nakon toga pojavile su se prve glasine o dokinuću Povjerenstva Ecclesia Dei.

Međutim, s time je povezano mnoštvo pitanja, primjerice, komu će u budućnosti biti podložne Ecclesia Dei zajednice, tko će biti njihov sugovornik i tko će donositi odluke o pitanjima tradicionalnoga obreda.

Pentin to ne spominje, ali u krugovima koji su bliski Ecclesia Dei zajednicama vlada otvoreno ili prikriveno nepovjerenje papi Franji. Postoji bojazan da bi Franjo uz pomoć Bratstva sv. Pija X. najprije mogao ovim manevrom gurnuti ustranu zajednice koje su u zajedništvu s Rimom i potom ih ostaviti na cjedilu. „Onda bi Tradicija bila posve izbačena“, primijetio je jedan insajder.


Tekst: Giuseppe Nardi

Izvor: https://katholisches.info/2018/12/29/ist-das-aus-fuer-die-kommission-ecclesia-dei-oder-fuer-die-tradition-innerhalb-der-kirche-geplant/

petak, 28. prosinca 2018.

"Znam da mi on neće lagati"

Budući da Rome Reports i bitno.net prenose nove detalje u priči o dječaku kojemu je umro otac ateist, odlučio sam i ja podsjetiti na taj žalosni događaj. Dodatne informacije samo potvrđuju beskrupuloznost kojom je iskorišten ovaj dječak i njegova obitelj za promicanje Franjine agende. Tragične su dječakove rečenice "Mama, to nema nikakve veze s tobom, ali ja želim da mi Papa odgovori jer znam da mi on neće lagati" i "mnogo sam sretniji otkada imam tu sigurnost". Neizrečeno, ali nedvosmisleno se podrazumijeva, sigurnost da je tata u raju.

Christopher Ferrara: Papa Franjo, pelagijevski luterovac

Moj komentar kao odgovor jednom zabludjelom čitatelju bloga pod drugom temom. Par umetaka u uglatim zagradama sam sada dodao.
1.) Djeca su imala pitanja napisana na papirićima, pripremljeni su, pitanja su nesumnjivo pregledana i odobrena od strane vatikanskih službenika. [Potvrđeno je da su djeca pisala pitanja na vjeronauku i da je upravo Emanuelovo pitanje odabrano za Papu]. Dječakovo pitanje je bilo otprilike ovakvo kako ga je Papa kasnije prepričao:
“Nedavno mi je umro otac. On je bio ateist, ali je dao krstiti svoje četvero djece i bio je dobar čovjek. Je li tata u raju?”

Dakle, planirano je da se ovo pitanje javno postavi i javno odgovori, ne samo za tog dječaka ili ondje prisutnu djecu, nego za sve katolike jer su znali da će taj događaj prenijeti katoličke i svjetovne agencije što se i dogodilo.

2.) Dječak ima tremu i preplave ga osjećaji te počinje plakati. Samo bi nemilosrdna osoba dovela dijete u takvu javnu poziciju, a moglo ga se dovesti Papi privatno prije ili poslije susreta. Zašto je dijete koje je izgubilo oca tako iskorišteno?

3.) Nakon što je utješio dječaka zagrlivši ga i šapćući mu nešto na uho što je sasvim u redu i normalno, Papa govori da je pitao dječaka i on mu je dao dopuštenje da javno prenese njihov razgovor. Zašto je to potrebno osim zato što se inače situacija ne bi odigrala pred kamerama kako je planirano? Bi li dječak bio oštećen da je razgovor ostao samo između njih dvojice? [Dječak danas kaže da ne želi govoriti o tome što je pričao s Franjom, želi da to ostane tajna između njih dvojice. Tko je onda inzistirao da se pitanje i odgovor javno oglase?]

4.) Otac je, kaže Papa, bio ateist, ali je bio dobar čovjek. I to dobar čovjek ponavlja više puta. Super, lijepo da je bio dobar i svakako je dobro da je Papa istaknuo da samo Bog određuje tko ide u raj.

5.) Ali dalje Papa ne ide u smjeru u kojem bi išao svaki normalni katolik bez obzira kakav bio otac tog djeteta: trebaš moliti za svog tatu, u molitvi si povezan s Bogom koji je dobri Otac i sa svojim ocem, za tatu možeš prikazati i neke žrtvice (pristojno odgovoriti, biti poslušan mami, suspregnuti se od svađanja s braćom), kad ti je teško, pokušaj utješiti druge koji su kraj tebe, lijepu riječ za mamu, poigrati se s bratom ili sestrom koji su također tužni itd.

6.) Ne, Papa stalno ističe kako je taj čovjek bio dobar, kako je imao dobro srce, kako je Bog ponosan na njega, kako je krstio svoju djecu iako nije imao dar vjere. Čak kaže da je lakše krstiti djecu ako si vjernik, nego nevjernik. To, naravno, nema nikakvog smisla jer za roditelja vjernike je krštenje djeteta velika obaveza, on mora kršteno dijete odgajati u vjeri i jednog dana će odgovarati za taj odgoj na Božjem sudu. Za ateista je krštenje samo polijevanje malo vode, nebitna ceremonija (vjerojatno da majka tog djeteta ili bake i djedovi budu zadovoljni) i poslije ručak.

7.) Kad je sve pripremio, Papa onaj zadnji korak neće sam učiniti (lukav je on i u ovoj situaciji). Pita djecu: A ovaj tata koji nije bio vjernik, ali je krstio svoju djecu, mislite li da će ga Bog ostaviti daleko od sebe? Tako mislite?
Djeca: ne
Papa: Glasnije.
Djeca: neee
Papa: Ostavlja li Bog svoju djecu?
Djeca: neee
Papa: Ostavlja li Bog svoju djecu kada su dobra?
Djeca: neee
Papa: Evo, Emanuele, to je odgovor. Bog je sigurno ponosan na tvog tatu. … Pričaj sa svojim tatom. MOLI SE SVOME TATI! Hvala ti, Emanuele, na hrabrosti.

8.) Za koga je dakle cijela ova scena pripremljena i odigrana, za tog dječaka da ga se “žalosna utješi”? Ili iz istog razloga zašto se intervjui u kojima se nijeka postojanje pakla i besmrtnost duše daju ateističkom novinaru koji ne snima razgovore i prenosi odgovore “po sjećanju”? Itd.

Ne smijemo nikada dopustiti da nam nenormalno postane normalno i priviknuti se da nam tragično iskorištavanje osjetljive djece i obitelji za razaranje katoličke vjere prikazuju kao toplu priču s utješnim svršetkom. Ne treba doista pratiti sve što iziđe iz Franjinih usta, ali kad primjerice izrekne novu uvredu Gospi, bez grijeha istočnoga začetoj, onda to treba makar pribilježiti i barem interno si posvijestiti: "to što Franjo ispovijeda, ja odbacujem".

utorak, 25. prosinca 2018.

Požrtvovna ljubav božanskog Sina


O većoj slavi koju Sin Božji dobiva time što nas je htio otkupiti baš u Adamovu obličju

Ima li što sirotije od novorođenčeta i možeš li, moja dušo, bez ganuća promatrati svemogućeg Sina Božjega kako upravo u ovom bijednom obličju leži u betlehemskim jaslicama? Da, neka te pri pogledu na Božjeg Sina odjevenog u Adamov lik obuzme duboko ganuće, jer upravo u tom obličju većom slavom sjaji mudrost, samozataja i požrtvovna ljubav božanskog Sina. Razmotri samo:

1) kako je Otkupitelj uzeo ljudsko obličje da ne bi protiv Sotone ratovao u svojoj neodoljivoj Svemoći, nego u ljudskoj slabosti, zato da se Sotona ne može žaliti na onu prvu kao preveliku i da se, ovom drugom poražen, utoliko više osramoti. Ponosni, a tako jadni duše tame! Kako te je ponizna mudrost Sina postalog čovjekom prevarila! Sotoni se dogodilo kao ribi u vodi kada pohlepno zagrize slastan zalogaj na skrivenoj udici i time se ulovi; prevaren Kristovim ljudskim obličjem Sotona ga je njegovom smrću na križu, koju je svim sredstvima promicao, paklenski pohlepno pokušao tako reći progutati, ali se zakvačio na udicu božanstva skrivenog pod Adamovim likom te mu je tako prevaru počinjenu nad prvim Adamom naplatio drugi Adam.

2) Razmotri kako Sin Božji ne sliči kralju koji se dok mu podanike napada neprijatelj odaje užitcima u svojoj mramornoj palači, nego kako s plemenitom, velikodušnom samozatajom osobno odlazi u rat, preko kraljevske odjeće svoga božanstva oblači bojni oklop od Sotone napadnutog čovještva te, i sam trpeći glad i žeđ, studen i vrućinu i mnoge druge nedaće, bori se za svoje podanike i s njima kao jedan od njih protiv neprijatelja, da bi ih oslobodio od njegove vlasti. Zar slava Isusa Krista tom samozatajom i odricanjem, očitovanima u preuzimanju ljudskog obličja, ne sjaji neusporedivo ljepše i veličanstvenije nego da je, ljudski kazano, sa svoga nebeskog prijestolja samo sipao ubojite munje na zlog neprijatelja?

3) Razmotri naposljetku kako je postavši čovjekom Božji Sin u požrtvovnoj ljubavi daleko nadmašio atenskoga kralja Kodra, o kojemu se pripovijeda da je na proroštvo, poznato neprijatelju, da će Atenjani pobijediti ako im kralj bude u bitci ubijen, svukao svoju kraljevsku odjeću i zakrio se u običnu vojničku te boreći se na prvoj crti bojišta dragovoljno poginuo za svoj narod; jer naš kralj postavši čovjekom nije sišao sa zemaljskoga prijestolja, nego s nebeskoga i nije puko ljudsko dostojanstvenije ruho zamijenio nižim, nego se premda božanske naravi ipak odjenuo u ljudsko obličje te u njemu pretrpio smrt za podanike koji nisu oduševljeno pristajali uza svoga kralja i s njim išli u borbu, nego su, kažnjivo neposlušni, njegovu vladavinu mrzili i buntovno protiv njega ratovali.

Kako ćeš, moja dušo, tu ljubav uzvratiti? Pogledaj: u svom postanju čovjekom Gospodin dragovoljno na sebe uzima tako gorka lišavanja ne zato što bi to bilo nužno, nego zato što je njegovu božanskom dostojanstvu primjerenije. A ti se opireš prihvatiti poneko odreknuće i lišenje ili propustiti stanovite radosti, igre, posjete i sl., odricanje od kojih nije baš nužno za spas, ali je tvojem svećeničkom i redovničkom staležu priličnije.


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

ponedjeljak, 24. prosinca 2018.

Prestani se tužiti na Adama


Ne smijemo se previše tužiti na Adama

Već se sasvim uobičajilo da se mi ljudi, s obzirom na strašnu bijedu koju je istočni grijeh donio na zemlju, srdimo na svog praoca Adama više negoli je opravdano. A ipak imamo puno više razloga tužiti se na sebe nego na Adama. Evo, predoči si našeg praoca kako u dubokoj starosti, iscrpljen brigama i nevoljama, u znoju lica svoga još obrađuje zemlju te bez gunđanja i srdžbe, u duhu pokore obavlja svoje dnevne poslove, i onda razmotri:

1) Adam nije počinio više od jednoga teškoga grijeha, ali za taj jedan grijeh cijelog je života činio pokoru. Punih 930 godina on je u znoju svog lica jeo kruh vlažen pokajničkim suzama i, počevši od umorstva njegova ljubljenog Abela pa sve do vlastite smrti, strpljivo prigibao šiju pod teški križ što ga je za pokoru Gospodin položio na ramena našem praocu. A ti, koji se tužiš na Adama, možda ne možeš izbrojiti svoje teške grijehe, a kako je u usporedbi s Adamovom tvoja pokora sićušna! 930 godina ispaštao je Adam, a ti smatraš nečim osobitim činiti pokoru poneki dan ili mjesec, i to često tako smiješno malu! O, moja dušo, baci pogled na broj svojih grijeha i kukavnost svoje pokore, pa ćeš se prestati tužiti na Adama.

2) Adam je samo jedanput upozoren na grijeh, kada mu je Bog rekao da će okusi li plod zabranjenog stabla umrijeti. Ti međutim, koji se tužiš na Adama, već si stotinu i tisuću puta upozoren na grijeh; upozorava te grijeh sam, čiju rugobu i nesreću svakodnevno gledaš, a Adam je još nije bio vidio; upozorava te ne samo Bog Otac nego i Bog Sin u svome svetom Evanđelju, Duh Sveti svojim nadahnućima, apostoli i njihovi nasljednici svojim propovijedima; dapače, imaš vlastitog anđela čuvara koji te upozorava; a ipak, jedanput upozoreni Adam sagriješio je samo jedanput, dok ti, tisuću puta upozoren, tisuću puta i griješiš. Zato se prestani tužiti na Adama. Da si ti bio na njegovu mjestu, o, naša bi bijeda bila uslijed tvoje lakomislenosti još veća.

3) Razmotri kako ti se još beskonačno milosrdnijim sad mora ukazati Kristovo utjelovljenje. Čak i da su svi ljudi poput Adama tisuću i više godina činili pokoru za istočni grijeh, ne bi time bili mogli zaslužiti milost otkupljenja. Međutim nipošto ne nasljedujući Adamovu pokoru, živjeli su i žive ljudi kao da su i dalje u posjedu rajske nevinosti. Pa ipak je Bogu žao ove lakoumne, neskrušene ljudske vrste i, da bi je otkupio od istočnoga grijeha, postaje čovjekom.

Moja dušo, možda ti još nikad nije palo na pamet da bi Adama, čiji blagdan svetog pokornika Crkva slavi na završetku došašća, nasljedovala i u dobru. Budi u ovome došašću ne samo grešni nego i skrušeni Adam, te se od danas odluči ne samo na propisana nego i dragovoljna odricanja i pokore, da bi ih onda na dan svetog Adama mogla kao boguugodnu adventsku žrtvu položiti na jasle božanskog Djeteta, koje će se još istu noć pojaviti.


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

nedjelja, 23. prosinca 2018.

Tko si ti?


O temeljitom i marljivom ispitivanju savjesti

Kad u Evanđelju odaslanici svećeničkih glavara pitaju Ivana: "Tko si ti?", predoči si svojega vječnog Suca u onome strašnom času u kojem tvoja sirota duša, netom iseljena iz tijela, drhteći stoji pred Njim čije plameno oko ispituje srce i bubrege i koji tada tebi postavlja kobno pitanje: "Tko si ti?" Kakav li će biti tvoj odgovor? To povoljniji za tebe što si češće i temeljitije u životu sam sebi to pitanje postavljao u ispitu savjesti. A da bi se za taj ispit nanovo oraspoložio, promisli:

1) Kada te vječni Sudac upita: "Tko si ti?", možeš odgovoriti samo po istini, a u tom je odgovoru već zapečaćena tvoja sudbina za svu vječnost. No kada sam sebi, ispitujući svoju savjest, postavljaš to pitanje, tvoja je sudbina još u tvojim rukama i odgovor po istini može ti biti spasonosan, ako se popraviš.

Zato probudi se, moja dušo, i neka, prije negoli strašni Sudac progovori, govori tvoja savjest, da ti kaže ne samo one izrazitije, ionako upadljive pogreške, nego, što je neizmjerno važno, kako si se vladala u svom pozivu i službi, koje si misli i žudnje skrivala u dubini srca, koje nakane upravljaju tvojim po sebi dobrim djelima, a posebno kako upotrebljavaš dar redovničkog staleža, zamataš li ga u rubac, poput onog sluge koji je zato, pazi dobro: samo zato što nije uložio, proklet.

2) Kao što za tijelo teško da ima većeg zla od sljepoće, tako i za duh teško da ima većeg zla od duhovnog sljepila, od nepoznavanja sebe. Zato su sveci tako često uzdisali sa svetim Augustinom: "Gospodine, daj da upoznam Tebe i samog sebe!" Međutim do tog poznavanja stiže se samo temeljitim, marljivim ispitivanjem savjesti. Kako je žalosno vidjeti sušičavce koji će već za dva-tri dana ležati u grobu, a ipak drže sebe zdravima i kuju velike planove za budućnost! Takvi su duhovni sušičavci svi oni koji zbog zapuštanja ispita savjesti ne znaju stanje svoje duše. Jao njima kad najednom odjekne strašno Sučevo pitanje: "Tko si ti?" i rastjelovljena duša odjednom ugleda sebe u ružnoći koju nije ni slutila.

3) Kad su pobožnu redovniku Stjepanu, odanu molitvi, postu i samoći, na samrtnoj postelji došli u pamet njegovi grijesi, za utjehu i umirenje ispričavao se pokajničkim suzama, bičevanjima i drugim pokorama što ih je za te grijehe činio. No kad ga je njegova na pragu između vremena i vječnosti krajnje izoštrena savjest iznenada optužila za jednu krivicu koju u životu uopće nije bio spoznao, bolno je uzviknuo: "Da, istina je! Što da na to odgovorim? Ne mogu ništa. Ali u Boga je milosrđe!" Pa ako se tako pobožnu, svetu čovjeku, tako pažljivu u ispitivanju savjesti, moglo dogoditi da potpuno smetne s uma jednu svoju krivicu, koliko ćeš svojih krivica ti previdjeti, koji često ispit savjesti propuštaš zbog ništavnih razloga ili prespavaš, i uvijek si tako brzo gotov s njim! No ako se onaj redovnik smio tješiti Božjim milosrđem jer je inače sa svetom revnošću ispitivao svoju savjest, možeš li se i ti, slugo nemarni, time tješiti?

Moja dušo, od danas se svakodnevno pitaj u ispitu savjesti: "Tko si ti?" I postaneš li u tom važnom poslu opet nemarna, sjeti se da raj i pakao, da čitava tvoja vječnost ovisi o tom jednom pitanju: "Tko si ti?"


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

subota, 22. prosinca 2018.

Čeka njezin odgovor


O pristanku Blažene Djevice Marije na Kristovo utjelovljenje

Možda se čudiš ovom naslovu i zapanjen pitaš zar je za ispunjenje božanske odluke bio potreban pristanak sirotoga ljudskog stvorenja. Da, moja dušo, Bog je u svom umilostivljenju išao čak dotle da je i u tako uzvišenoj stvari, o kojoj je ovisio sveukupni spas čovječanstva, poštivao čovjekovu slobodnu volju, eda bi kao što je od slobodne volje poteklo prokletstvo grijeha započela od slobodne volje i sreća otkupljenja. Predoči si, moja dušo, taj važni, od stvaranja svijeta najvažniji trenutak, u kojem je arkanđeo Gabriel donio svetoj Djevici nebesku poruku, i razmotri:

1) Anđeo je prenio blaženoj Djevici ono što mu je Bog naložio, te sad čeka njezin odgovor. I ne samo Gabriel nego, kako kaže sveti Bernard, pristanak Marije da postane Majkom Sina Božjega čekaju Presveto Trojstvo na nebesima, svi anđeoski zborovi u blaženoj domovini, dragi patrijarsi u pretpaklu, da, nastavlja svetac, "cijeli svijet, o, Djevice, leži pred tvojim nogama i očekuje milostiv odgovor, nimalo neopravdano, jer o tvojoj riječi ovisi sva naša utjeha i spas".

O, kako se u ovom trenutku, kad nebo i zemlja iščekuju Djevičinu riječ, sveta Marija ukazuje velikom, kako uzvišenom! Ako ti se duša ispunila dojmom toga veličanstva, tad razmotri:

2) Nakon zrela promišljaja oglašava se plemenita Djevica riječju nad kojom se nebo i zemlja raduju, riječju: "Evo sluškinje Gospodnje, neka mi bude kako si rekao." O, riječi spasonosna, na koju odmah slijedi Kristovo utjelovljenje, ali i riječi puna poniznosti! Gle, Djevica čijoj se uzvišenosti i veličini nisi mogao načuditi u prvoj točki ovog razmatranja, sada krajnje ponizno naziva sebe sluškinjom Gospodinovom, sluškinjom ona koja je upravo izabrana za Bogomajku, sluškinjom – ona koja je upravo uzdignuta na najviše dostojanstvo, koju čak i arkanđeo pozdravlja sa strahopočitanjem.

Moja dušo, koja se u današnjem razmatranju s jedne strane diviš veličini, a s druge poniznosti Marijinoj, razmisli: Postoje trenutci u kojima Svevišnji po tvojem anđelu ili po tvojim poglavarima govori tebi, otkrivajući ti o nečemu Svoju volju, i onda – u tome je tvoja, kršćaninova veličina – čeka i tvoj pristanak. Jao tebi ako ga oholo uskratiš, umjesto da ponizno s Marijom izraziš svoju poslušnost riječju koja je i cijelom svijetu i pojedincu na spas: "Evo sluškinje Gospodnje."


Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

petak, 21. prosinca 2018.

O sveti Toma, molitve naše čuj!


Litanije sv. Tome Apostola

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas

Sveti Toma, moli za nas
Apostole Indijaca,
Svjetlo slijepih,
Vodiču neukih,
Razoritelju poganstva,
Pronositelju evanđelja,
Vjerni učeniče Gospodinov,
Štite nesretnih,
Pomoći žalosnih,
Oče siromašnih,
Pomoćniče nevoljnih,
Odabrani svjedoče uskrsnuća Isusova,
Koji si bio dostojan rane Otkupiteljeve dodirnuti,
Koji si pao pred Njega i ispovjedio Njegovo božanstvo,
Koji si otišao poganima donijeti vjeru u Krista,
Kojega su iz mržnje sve do smrti tražili poganski svećenici,
Kojega su isti za vrijeme molitve pod križem kopljem proboli,

Mi, siromašni grješnici, molimo te, zagovaraj nas
Da nam izmoliš milost da ostanemo vjerni Bogu,
Da se po tvom zagovoru nikada ne pokolebamo u vjeri u Isusa Krista,
Da poput tebe Isusa Krista priznajemo pravim Bogom i čovjekom,
Da s tobom čvrsto vjerujemo u Njega kao u svoga Otkupitelja,
Da nas krijepi tvoj zagovor u vjeri u Njegovo uskrsnuće,
Da nas po tvom zagovoru Njegovo uzašašće u ovom životu tješi,
Da nam zadobiješ milost da se pripravimo na Njegov dolazak kao Suca,
Da nam izmoliš darove Duha Svetoga,
Da nam isprosiš milost da se čvrsto i nepokolebljivo držimo naše Crkve,
Da poput tebe pred Bogom hodimo čisti i sveti,
Da nam isprosiš oproštenje naših grijeha,
Da nas pred sudom svojim zagovorom zaštitiš,
Da nam svojim zagovorom pomogneš da dospijemo do vječnoga života,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče naš...

℣. Moli za nas sv. Toma.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Dobrostivi Gospodine Isuse Kriste koji si svoga apostola Tomu ojačao u vjeri po dodirivanju Tvojih svetih rana i proslavio ga mučeničkom smrću, molimo Te po njegovim zaslugama: uzdrži nas u pravoj katoličkoj vjeri, očuvaj nas od odvajanja i zablude i daj da živimo po vjeri kako bismo jednom postigli Tvoja obećanja. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.


Vollständigstes katholisches Litaneienbuch, Einsiedeln, 1859.

četvrtak, 20. prosinca 2018.

Mise i na blagdan sv. Stjepana i Novu Godinu

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa na koju se možete pretplatiti da biste direktno dobivali ovakve obavijesti na mail:
Uz redovite tradicionalne mise nedjeljom i na Božić, u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju tradicionalne latinske mise bit će služene i na blagdane sv. Stjepana 26.12.2018. i Osminu Božića 1.1.2019. u 11 sati.

Podsjećamo da su u prodaji zidni liturgijski kalendari za 2019. godinu koje možete nabaviti nakon tradicionalnih misa na Mirogoju.

***

Nekoliko fotografija s današnje zornice.



ponedjeljak, 17. prosinca 2018.

Tradicionalna misa 20.12.2018. u 6,30 ujutro

Nedjelja Gaudete, 3. nedjelja došašća 2018.

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa.
Tradicionalna latinska misa (zornica) bit će u crkvi Krista Kralja na Mirogoju služena u četvrtak 20. prosinca 2018. u 6,30 sati ujutro.

***

Upute za narudžbu tradicionalnog liturgijskog kalendara za 2019. godinu naći ćete ovdje. U slučaju da vam je stranica privremeno nedostupna (kao meni trenutno), sva objašnjenja možete pročitati ovdje. Kalendare možete kupiti poslije tradicionalnih misa na Mirogoju ili naručiti preko emaila ili facebooka.

petak, 14. prosinca 2018.

Robert Spaemann


Prije nekoliko dana umro je u 92. godini života poznati njemački filozof i branitelj katoličke tradicije profesor Robert Spaemann. Tijekom godina pojavljivali su se njegovi tekstovi i na ovom blogu. U nastavku donosim poveznice na te članke.
***

S drugih hrvatskih stranica:
Prihvatiti Koncil (arhiv)
Umro prof. Robert Spaemann (arhiv)
Put u frustraciju (arhiv)

Knjiga:
Osnovni moralni pojmovi, Sarajevo - Zagreb, 2008.

Radovi u časopisu Communio (Zagreb):
Racionalnost i vjera u Boga, 36 (2010), str. 36-46.
Kako si mogao učiniti ono što si učinio?, 36 (2010), str. 142-147.
Ljudsko dostojanstvo i ljudska narav, 36 (2010), str. 57-61.
"Supstancija": o ontologiji euharistijske pretvorbe, 40 (2014), str. 144-146.



Počivao u miru Božjem!

ponedjeljak, 10. prosinca 2018.

Zbogom kršćanskom životu

II. nedjelja došašća


O Ivanu Krstitelju u tamnici

Danas, kad nam Evanđelje pred oči stavlja zasužnjenog Ivana Krstitelja, zamisli, dušo moja, ovoga svetog čovjeka gdje okovan teškim verigama, bačen u tamnicu, očekuje svakog časa smrt, i onda razmatraj:

1) Zašto je Herod bacio Ivana u tamnicu? Ovaj je prorok živio u pustinji životom tako čudesno svetim da je sav svijet iz grada i sela grnuo k njemu. Nemalen broj njih smatrao ga je ustalim prorokom Ilijom, a neki čak obećanim Mesijom. Njegov primjer kao i njegova riječ, dvosjekla poput mača, obraćali su najokorjelije grešnike, pa i sam Herod divio se pustinjskom propovjedniku i rado ga slušao. No sada Heroda obuzima duh nečistoće, i svršeno je sa svim dobrim nakanama što su ih u njemu možda pobudili lik i riječi propovjednika pokore, dapače nečisti ga duh tjera dotle da on ne preza ni pred tim da velikog, nedužnog Ivana, kojemu se i sam divi, baci u tamnicu. O, dušo moja, ništa neka ti ne bude tako zazorno kao duh nečistoće. Dopustiš li mu da makar samo mišlju i željom prodre u tvoje srce, zbogom kršćanskom životu, a kamoli savršenosti. Za stablo u cvatu nisu tako opasne gusjenice kao što je za kršćanina, a pogotovo za svećenika, duh nečistoće i u najblažem obliku.

2) Zašto Herod, premda je i zasužnjenog Ivana volio čuti i čak ga se bojao, ipak nije odustao od svoje strasti? Zato što je njegov strah bio čisto ljudski. Herod se, kako to pokazuje njegov život i njegovo ponašanje kad je od njega zatraženo smaknuće Krstitelja, bojao samo ljudi, a Boga ne. Taj ljudski strah međutim, kaže sv. Krizolog, ne odnosi grijehe, ne suspreže zlu volju. Pravi pak strah Božji popravlja osjećaje i pribavlja nedužnost. Ogledaj se, dušo moja, u Herodu. Sve dok te samo ljudski strah, bojazan pred poglavarima, strah od sramote, dakle puki ljudski obzir odvraća od grijeha ili od ispunjenja pritajene strasti koju gajiš u mislima i željama, nisi sigurna od grijeha i nećeš se osloboditi svojih zlih sklonosti. Boj se Boga, "koji vidi u skrovitosti i može dušu i tijelo baciti u pakao"; tada ćeš se, samo tada, očuvati i biti slobodna od grijeha.

3) Razmatraj neistraživi sud Božji koji se očituje pri utamničenju Ivana Krstitelja. Herod, poročan čovjek i stalna sablazan svim svojim podanicima, živi i dalje u blagostanju i uživa slatki život, a Ivan, zrcalo kreposti i izvor duhovne okrepe svemu narodu, nedužan je progonjen zbog istine i nalazi se u okrutnoj tamnici. Tako Bog običava postupati s pobožnima da bi ih pročistio kao zlato u ognju te pripremio za nebesko svjetlo i sjaj vječne slave. S druge strane prepušta bezbožnike strašnom sudu kad, umjesto da ih pohodi spasonosnim kaznama i nevoljama, pušta da žive u sreći i blagostanju. To je obilan posljednji obrok, kakav priređuju osuđeniku na smrt; nagrada od pravednog Boga za ono malo dobra koje i zli čine. Ali, jao, to je osuđenički objed pred strovaljenje u pakao.

Dušo moja! U svojoj mračnoj, bijednoj tamnici Ivan je pun pouzdanja i spokojno se suočava sa smrću, jer se čedan i bogobojazan nema čega bojati. Zašto si onda ti unutar prijateljskih zidova svoga samostana ili redovničke kuće nezadovoljna, mrzovoljna? Možda zato što, ma i u najneznatnijoj mjeri, podbacuješ s obzirom na prve dvije točke ovog razmatranja?

Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.

subota, 8. prosinca 2018.

Staro gvožđe

O novom kipu prvog hrvatskog predsjednika kaže njegov sin Stjepan Tuđman: to nije moj otac! (1, 2)


Autor kipa je Kuzma Kovačić. Od istog autora su dominikanci u mojoj župi preklani naručili kipove Gospe i bl. Augustina Kažotića. (3)


Moja reakcija je bila: to nije naša Majka!

Usput, navodno je izvorni nacrt Gospinog kipa bio vraćen autoru na doradu jer nije izgledao prikladno. Možete si onda zamisliti kako je monstruozno ta prva ideja izgledala kad su nam dali ovakvu grozotu. Uvijek me začudi kad vidim ponekog vjernika da se ispod toga moli. Valjda su zato uklonili iz crkve svaki kip ili sliku koji bi mogli podsjećati da Krist i svetci imaju ljudski lik te tako odvlačiti pažnju s predslavitelja/propovjednika.

Masonska piramida premještena je u Novi Zagreb, a na njezino mjesto došla je još jedna neuspješna skulptura. U hrvatskim crkvama i dalje haraju modernisti nadahnuti masonskim idejama.

petak, 7. prosinca 2018.

Hvaljeno budi sveto i neoskvrnjeno začeće blažene djevice Marije!

V. Slavimo radosno neoskvrnjeno začeće blažene djevice Marije,
R. Koja je satrla glavu paklenoj zmiji.


V. Tvoje prečisto začeće, o neoskvrnuta djevice i bogorodice Marijo,
R. Cijelom je svijetu radost donijelo!

utorak, 4. prosinca 2018.

Duhovna lirika utorkom 59


Stanko Dominić
PRVE ZORNICE

Z jutra raneg tatek budi
još za črne rane kmice:
stanite se draga deca,
denes prve su zornice.

Maker vani veter brije,
da zmrzava lice,
nič to njemu baš ne škodi,
gda se ide na zornice.

Lampuš svetli, snegek leti,
pil je tatek rakijice,
da ga greje čak vu peti,
— vesel ide na zornice!

utorak, 27. studenoga 2018.

Tresavci


Šejkersko iskustvo u Americi

Godine 1966. Thomas Merton je napisao: "Osobita blagodat šejkerske stolice potječe odatle što ju je načinio netko sposoban vjerovati da bi anđeo mogao doći i sjesti na nju." (...)

Pogled jednog otpadnika od sekte

Dan nakon što je Ann Lee puštena iz zatvora Valentine Rathbun, svećenik Odijeljenih baptista u Pittsfieldu (Massachusetts), dovršio je rukopis u kojem opisuje "sadržaj, oblik i običaje jedne nove i čudne religije, koja se u zadnje vrijeme udomaćila među mnogim ljudima u državama Massachusettsu i New Yorku". Taj njegov napis o šejkerima, koji je iz tiska izišao 1781., prvi je opširan objavljen izvještaj o djelovanju ove družbe u Americi. To je vrlo vrijedan suvremenički opis zasnovan djelomice na autorovu osobnom kontaktu s članovima družbe.

Rathbun je prigrlio šejkerski kredo 1780., nakon što je posjetio naselje Niskeyunu. Nekoliko članova njegove obitelji također se preobratilo. S vremenom međutim, kako piše, počele su ga uznemirivati "nedosljednosti i neistine" u šejkerizmu, a kad je to spomenuo, izazvao je protiv sebe "prosvjede, siktaje i galamu" šejkerâ. Utekavši se Bibliji, utvrdio je da su znakovi i proročanstva koji se vezuju uz družbu lažni, "da je duh koji vodi tu novu zamisao duh čarobnjaštva, i to moćniji od svih varki o kojima sam ikad čuo ili čitao". Napustivši grupu, odlučio je prokazati i uništiti družbu napadom na njezina vjerovanja i običaje te osporavanjem vjerodostojnosti njezinih članova, osobito vođa. Bez obzira na tu nakanu, Rathbunov izvještaj zaslužuje da ga potanko ispitaju povjesničari zainteresirani za razvoj ove sekte.

Kad je prvi put, tjedan nakon Mračnog dana, posjetio Niskeyunu, šejkera je među tamošnjim žiteljima bilo samo dvanaest: pet muških i sedam ženskih. Istraživači s područja Nove Engleske još se nisu bili skrasili. Rathbun se posebno osvrće na političke poglede ove male družine: "Europljani, dijelom iz Engleske", šejkeri nisu podržavali revolucionarno nastojanje. Ponavlja optužbe zbog kojih su bili utamničeni: njihov savjet "da je protuevanđeoski nositi oružje" i davati bilo kakvu podršku (glasanjem ili novcem) "obrani zemlje". U želji da šejkere prikaže kao opasne neprijatelje države on piše: "Čuo sam neke od njih kako govore da je svaka vlast, građanska i crkvena, iz pakla i da će u paklu završiti." Pri kraju rasprave usrdno moli "služitelje evanđelja" neka iskoriste svako raspoloživo sredstvo da osujete šejkerski naum. S njegova gledišta pripadnika Odijeljenih baptista koji je bivši šejker, vjerski običaji, učenja i obredi šejkerâ potvrđuju da je riječ o krajnjim zanesenjacima i opasnim sektašima.

Rathbuna je ljutio način na koji se šejkeri ponašaju prema posjetiteljima i znatiželjnicima koji su se raspitivali o njihovim vjerovanjima. Oni takve, piše, "dočekuju s mnoštvom osmijeha i prividnim velikim zadovoljstvom". Časte ih hranom i pjesmama, s gostoljubivošću koju Rathbun smatra hinjenom i obmanjivačkom. Kad čovjek pristane na pouku, šejkeri se okupe oko njega, "dodiruju ga prstima tu i tamo i potajno prekriže, vrlo mu nježno polože ruke na glavu, i onda počnu propovijedati svoj nauk". Ponekad se sa znatiželjnicima ophode "vrlo strogo", a ponekad "vrlo laskavo". Ako se muškarac želi pridružiti grupi, zahtijevaju da se ošiša na kratko, radije nego da nosi dugu kosu ili skupljenu u punđu. Tim postupcima, smatra Rathbun, nastoje kod svojih pristaša odnjegovati "potpunu ovisnost".

Nakon uvođenja u sektu slijedi upućivanje u nauk, piše Rathbun. Najprije "mnoštvo lijepih riječi", opće kršćanske opomene da "moramo mrziti grijeh, ljubiti Boga, uzeti svoj križ itd.". A onda ustvrde da je nova tisućljetna rasporedba počela u njihovoj družbi. Rathbun izvješćuje da "tri muškarca i dvije žene izjavljuju da su savršeni, da su postigli stanje savršenstva, a ostalih sedam kaže za sebe da još nisu savršeni, ali da su veoma uznapredovali". Šejkeri ističu svoje "apostolske darove" kao dokaz tvrdnji družbe. Sve druge crkvene zajednice širom svijeta smatraju protukršćanskima i lažnima. U ovoj novoj rasporedbi, tvrde, nema mjesta izvanjskim obredima krštenja i Gospodnje večere.

Samo ako potencijalne obraćenike ocijene spremnima, piše Rathbun, upućuju ih u tajnija šejkerska učenja, kao što je nužnost javne ispovijedi vođama, osuda braka kao grešnog, mogućnost komunikacije s anđelima i duhovima, nazor da je sud svijetu počeo, ideja napredovanja kroz stupnjeve kazne i pojmovi besmrtnosti i neosjetljivosti na patnju i napast. Koliko god ta vjerovanja bila Rathbunu odbojna, daleko su zaostajala za sablazni koju je za njega predstavljala žena što su je šejkeri zvali majkom. Ta žena "od kojih četrdeset godina", tvrdili su, "ona je o kojoj govori 6. poglavlje Ivanova Otkrivenja, da je odjevena u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda i zatrudnjela je i porodila muško dijete. Ta je žena, nadalje, majka svih izabranih i trudna je za cijeli svijet i nijedan čovjek ne može nikakav blagoslov dobiti osim po njoj i preko nje, i to tako da ona preuzme njegove grijehe, time da ih on jednog po jednog ispovjedi i za njih se pokaje, u skladu s njezinim naputkom." Neki šejkeri tvrdili su da Ann Lee ima u sebi "puninu božanstva" i nazivali je "kraljicom neba, Kristovom suprugom".

No za privlačenje prvih obraćenika učenja su vjerojatno bila manje važna od nekih simboličnih čina koji su stvarali snažan osjećaj zajedništva unutar družbe. Rathbun piše, na primjer, da su članovi sekte dijelili međusobno hranu i stan. Svi su govorili slično, bez tituliranja. Kratko ošišanom kosom izdvajali su se od okoline. Među sobom su se ponašali prisno i drugarski. Udruženo su javno svjedočili za svoja načela i zajedno trpjeli zbog tog svjedočenja. Te su ih zajedničke djelatnosti ujedinjavale.

Jednako privlačni novim obraćenicima bili su karizmatska moć i navodni apostolski znakovi kojih se u šejkerskih kvekera moglo vidjeti u izobilju. Njihov je obred uglavnom bio ekstatične naravi. "Ono što čine prilikom bogoštovlja", izvješćuje Rathbun, "u skladu je s duhom koji njima upravlja." Nije bilo javnih molitava ni propovijedi, a čitanja vrlo malo. Pjevanja, naprotiv, bilo je napretek; neke su pjesme imale tekst, neke nisu; neki su tekstovi bili poznati, neki nepoznati. U darove iz ove nove "duhovne rasporedbe" spadali su: tréšnja i pjevanje, skakanje i vrtnja, pušenje i trčanje, stenjanje i smijeh. Vjernici su sve to smatrali očitovanjima božanske sile i ujedinjenja s Bogom.

Neupućeni, među njima i Rathbun, u tom su duhom usmjeravanom ponašanju vidjeli samo strku i ludilo. Buka s noćnih sastanaka mogla se čuti u krugu od dvije milje, izvješćuje Rathbun. Članovi sekte izvodili su čudne stvari: hukali kao sove, kukurijekali kao pijetli, "siktali kao gusani", slijedili vlastitu ispruženu ruku, goli trčali kroz šumu. Ti čini, koje su promatrači ismijavali, nekim su novoobraćenicima pribavljali jedinstven osjećaj sigurnosti. Rathbun priznaje da su ga se ti znakovi isprva duboko dojmili. Slično tomu "izvanredna je i neobična sila" pratila šejkerske vođe u njihovu poučavanju. "Čudna zaluđenost koja nagoni um da povjeruje sve što učitelji kažu" prelazi i na znatiželjnike. Na tijelu, kaže on, ta se sila očituje "trzanjem, kao u živčanim grčevima". Rathbun je taj tjelesni učinak usporedio s "djelovanjem elektrizirajućeg stroja: osoba vjeruje da je to Božja sila, i stoga se ne usuđuje oduprijeti, nego se potpuno prepušta".

Jedan od obreda koje Rathbun opisuje posebno je dobar pokazatelj mentaliteta družbe u Niskeyuni. Sudionici "poliježu na tlo, iscrtaju prstom krug na zemlji, sjede u njemu, a onda naglo ustanu, stišću šaku prema njemu, otrče od njega, pa se opet vrate, prijete mu pogledom i držanjem tijela, i onda jurnu unutra i svega ga izgaze." Rathbun dodaje: "Tumače da to označava stara nebesa koja će minuti uz groznu buku." Tim su postupcima članovi dramatizirali svoju osudu svijeta i odlučnost da dokončaju njegov utjecaj na svoje živote. To ponašanje utjelovljivalo je sektaški duh ranih šejkera, koji su vjerovali da će uništenje svjetovnih utjecaja pripraviti put novoj rasporedbi.

Prevedeno iz knjige Stephena J. Steina "The Shaker Experience in America", Yale University Press, 1994.

utorak, 20. studenoga 2018.

Toliko o ljudskim sudovima!


"Ostavili ste me u čistilištu!"

Iz zapisaka don Giuseppea Tomasellija (1902. 1989.)

U moralnoj bijedi ovoga života, da bismo opravdali svoje slabosti, znamo reći: "Moje su strasti tako jake da im se ne mogu uvijek oduprijeti. Ali nakon što sagriješim, jurim na ispovijed." Drugi kažu: "Ne činim teške grijehe. Stalno zakazujem u nekim malim stvarima, što je neizbježno. Mnogi griješe više nego ja i puno teže."

Kad netko umre, običavamo uskliknuti: "Kako je to bio svet čovjek! Učinio je toliko dobra! Sigurno je otišao u nebo!" Na nadgrobnim pločama varljivi i laskavi natpisi prikazuju drage pokojnike kao uzore kreposti.

Međutim ono smo što smo pred Bogom.

Čovjek sudi s ljudskog stajališta i često pogriješi. Božji su pak sudovi savršeno točni i valja nam se zamisliti nad njihovom strogoćom, kako bismo živjeli što svetijim životom i pomogli onima koji su napustili ovu dolinu suza te u čistilištu plaćaju za svoja loša djela počinjena na zemlji.



ČISTILIŠTE
Čeznuće!


Jedna starica od gotovo osamdeset godina umrla je 3. veljače 1944. Moja majka. Promatrao sam njezino mrtvo tijelo u grobljanskoj kapeli prije pogreba. Kao svećenik rekao sam u sebi: "Ti, ženo, koliko ja mogu suditi, nisi nikad teško prekršila nijednu Božju zapovijed!" U mislima sam preletio njezin život.

Stvarno, moja je majka bila velik uzor i svoj svećenički poziv dugujem ponajviše njoj. Svaki dan je išla na misu, čak i u starosti, okrunjena svojom djecom. Svakodnevno se pričešćivala. Nikad ne bi propustila krunicu. Bila je tako milosrdna da je čak izgubila oko zbog čina izvanredne ljubavi prema jednoj siromašnoj ženi. Bila je tako sjedinjena s voljom Božjom da me je dok je kod kuće ležalo mrtvo tijelo mog oca pitala: "Što mogu sad reći Isusu da bih Mu ugodila?"

- Gospodine, budi volja Tvoja!

Na samrtnoj postelji s čvrstom je vjerom primila popudbinu. Nekoliko sati prije izdahnuća, u teškim patnjama, ponavljala je: "Isuse, zamolila bih Te da mi ublažiš patnje. Ali ne želim se protiviti Tvojoj volji; neka bude Tvoja volja!" Tako je umrla žena koja me je donijela na svijet.

Imajući na umu Božju pravednost, a ne mareći puno za hvale što bi ih mogli izreći znanci i svećenici, pojačao sam svoje molitve za njezinu dušu: velik broj misa, brojna djela milosrđa, a gdje god sam propovijedao, potaknuo sam vjernike da svoje pričesti, molitve i dobra djela prikažu za njezinu dušu.

A onda je Bog dopustio mojoj majci da mi se ukaže. Ispitivao sam taj događaj, raspravljao s dobrim teolozima i zaključak je bio: Ukazanje je vjerodostojno!

Majka je bila umrla prije dvije godine. Iznenada se pojavila u mojoj sobi, u ljudskom obličju. Bila je jako tužna.

- Ostavili ste me u čistilištu!

- Kako dugo si bila u čistilištu?

- Još sam ondje! Duša mi je okružena tamom i ne mogu vidjeti Svjetlo – koje je Bog! Na pragu sam neba, blizu vječnog blaženstva, i žarko čeznem da uđem, ali ne mogu! Toliko sam puta rekla: "Kad bi moja djeca znala za moju strašnu muku, oh! Kako bi mi pohrlili u pomoć!"

- Zašto nam nisi prije došla reći?

- Nije bilo u mojoj moći.

- Dakle nisi još vidjela Gospodina?

- Čim sam izdahnula, vidjela sam Boga, ali ne svu Njegovu Svjetlost.

- Što možemo učiniti da te oslobodimo?

- Trebam samo jednu misu. Gospodin mi je dopustio da dođem i zamolim te.

- Čim budeš u nebu, dođi nam javiti!

- Ako Gospodin dopusti! Kakva li svjetla – kakva li sjaja! - To rekavši, viđenje nestade.

Odslužene su dvije mise. Sutradan se ponovno ukazala, rekavši: "U nebu sam!"

Nakon ovog o čemu sam izvijestio pomislih: Uzoran kršćanski život, velika količina molitava za njezinu dušu – i dvije i pol godine u čistilištu! Toliko o ljudskim sudovima!



(Izvadak iz "I nostri morti – La casa di tutti" don Giuseppea Tomasellija.)

https://cordialiter.blogspot.com/2018/11/mi-avete-lasciata-nel-purgatorio.html

https://rorate-caeli.blogspot.com/2018/11/you-have-abandoned-me-in-purgatory.html

četvrtak, 15. studenoga 2018.

Oni se moraju dati roditi od mene


Sljedeća u hit-paradi svetosti? Zaista?

Sandro Magister napisao je članak o uznemirujućoj mogućnosti proglašenja Chiare Lubich blaženom, koje možda predstoji. Lubich je utemeljiteljica Pokreta fokolara, utopističke sljedbe za jedinstven svijet i svevjersko bratstvo koja se, u biti, zasniva na njoj samoj i njezinoj "misli".

Svi tzv. fokolarini moraju predano štovati Chiaru Lubich, koja je umrla 2008. Magister citira početni odlomak njezina tipkopisa iz 1950., odlomak koji izražava bit problema. Nikada poreknut, trebao bi sam po sebi biti dovoljan da isključi svaku mogućnost "beatifikacije" ove žene:
"Svaka duša Fokolara ima biti izraz mene i ništa drugo. Moja Riječ sadržava riječi svih fokolarina. Ja ih sve u sebi sažimam. Stoga kad se pojavim, oni se moraju dati roditi od mene, imati dijela sa mnom. Poput Isusa, ja im također moram reći: 'I tko jede moje tijelo...'"

Ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje što je Chiara Lubich, voditeljica utopističke sljedbe i vjerska indiferentistica koja je zloupotrijebila ugled Crkve za svoj rad, dobila za svoje djelo gotovo sva najviša priznanja što ih svjetovnjačke vlasti mogu dodijeliti. Među tim je priznanjima i Templetonova nagrada za religijski napredak (1977.), UNESCO-ova nagrada za odgoj za mir (1996.) i Nagrada Vijeća Europe za ljudska prava (1998.), kako izvješćuje "Encyclopaedia britannica". A ipak je Ivan Pavao II. bio očaran njome, pa i svim "crkvenim pokretima", koje je smatrao znakovima života Crkve naveliko umrtvljene pogubnom koncilskom "obnovom", koju nikad nije prestao veličati.

Postupak za proglašenje Chiare Lubich blaženom – iznenađuje li to ikoga? – počeo je za sadašnjeg pontifikata (2015.), koji očito teži beatificirati ili kanonizirati sve i sva, dokle god se to može iskoristiti za "infalibilizaciju" "obnove" koja je opustošila velik dio crkvene zajednice u njezinu ljudskom elementu.

Ta "obnova", čega smo sad svjedoci, prerasla je u napad na osnove ćudoređa u ime "Boga iznenađenja". Iznenađenje! Javni preljubnici smiju dobiti svetu pričest, što nije moralno nedopušteno usprkos onom što Crkva oduvijek naučava, dok ubojice ne smiju dobiti smrtnu kaznu, koja jest moralno nedopuštena usprkos onom što Crkva oduvijek naučava.

Ako vjerujete u te "objave" "Boga iznenađenja", onda ćete vjerovati i u "blaženu" Chiaru Lubich, čiju će kauzu sigurno potkrijepiti "čuda" kakva bi lurdsko liječničko povjerenstvo ismijalo.

No bar postoje neki isusovci, ironično, koji predloženu beatifikaciju smatraju smiješnom i sablažnjivom. Jedan je od njih, kojeg Magister citira, Jean-Marie Hennaux, profesor briselskoga teološkog fakuteta Družbe Isusove i "autor najoštrije dosad objavljene kritike o teološkim pogledima Chiare Lubich, koje vidi sažete" u navedenom odlomku iz 1950. Hennaux, piše Magister, sastavio je "razoran prikaz Chiarine teologije", koji je predao Raffaellu Martinelliju, biskupu fraskatijskom, "koji ga je zatražio od njega malo prije nego što je, 27. siječnja 2015., službeno otvoren postupak za proglašenje utemeljiteljice Fokolara blaženom".

Hennauxova raščlamba, piše Magister, "dio je skupnog djela objavljenog 2017. u kojem se oštro kritiziraju 'sektaška nagnuća' ne samo Fokolara nego i drugih pokreta, poput Opusa Dei, Kristovih legionara i Neokatekumenskog puta, i koje je također poteklo iz isusovačkog legla". Knjiga je dostupna "i na francuskom i – u elektroničkom obliku – na talijanskom, a njezin je naslov 'Od zlouporabe do slobode. Sektaška nagnuća unutar Crkve. Svjedočanstva i promišljanja'". Bavi se dakle pojavom unutarcrkvenih sekta, uključujući i Chiarinu.

Čak i ultramodernist Carlo kard. Martini izrazio je rezerve prema Chiari Lubich i njezinu pokretu, kako, kaže Magister, izvješćuje bivša fokolarinka koja je napisala prikaz pokreta.

Jednostavno, "blažena" Chiara Lubich, ako to postane, bit će još jedan u nizu dokaza kvarenja postupka beatifikacije i kanonizacije, podrivenog u političke svrhe. Crkva nije nikad naučavala da su beatifikacije nezabludive, ali je opće mišljenje teologa još od srednjeg vijeka da kanonizacije to jesu, iako se Učiteljstvo nije o tome konačno izjasnilo. Može se reći da je ovo što se na području kanonizacije i beatifikacije sada zbiva novi izazov teolozima, s obzirom na okolnosti koje u srednjem vijeku nikad nisu morali uzeti u obzir niti su ih mogli sanjati i u najgorim noćnim morama.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1249/

ponedjeljak, 12. studenoga 2018.

Novi hrvatski član FSSPX-a

Budući da je postalo službeno (vidi 1, 2), mogu na blogu objaviti da je još jedan hrvatski svećenik u postupku pristupanja Svećeničkom bratstvu svetog Pija X. Uz p. Marka Tilošanca, sada je i p. Kornelije Grgić član tog svećeničkog bratstva. Vlč. Kornelija poznajem još od kada je bio župni vikar u Španskom, krstio je jednog od mojih nećaka. Želim vlč. Korneliju puno uspjeha u daljnoj svećeničkoj službi i vjerujem da će svojim trudom i zalaganjem obogatiti djelovanje FSSPX-a u Hrvatskoj. Jučer je p. Stefan Frey, poglavar austrijskog distrikta pod koji spada i Hrvatska, služio misu i održao predavanje u kapelici u Dugavama. Dobio sam i nekoliko lijepih fotografija na čemu zahvaljujem. Nadam se da će do njegovih idućih posjeta zajednica koja se ondje okuplja zajedničkim radom p. Marka i p. Kornelija imati ugodnu brigu traženja još većeg prostora. Pozivam sve čitatelje bloga da ovu dvojicu, kao i ostale hrvatske svećenike uključe u svoje molitve.

ponedjeljak, 5. studenoga 2018.

Sjećanja


Kaže IKA:
Papa Franjo je na Spomen svih vjernih mrtvih, 2. studenoga, tijekom mise zadušnice na groblju Laurentino na jugu Rima, preporučio vjernicima da se uvijek sjećaju mrtvih u svijetlu blaženstava kako ne bi skrenuli s puta nade. Tijekom svog pohoda kratko se zadržao i na dijelu groblja gdje su pokopana djeca i nakon što se pomolio nekoliko minuta položio je cvijeće na neke od grobova.

Papa se prema liturgijskim čitanjima osvrnuo na dimenzije sadašnjeg, prošlog i budućeg života. Primijetio je kako je „danas dan sjećanja” i priznao da to nije uvijek lako, ali je dolično. Sjećanje je ono što narod čini jakim, jer se osjeća ukorijenjenim u jedan hod, koji ima svoje korijene u jednoj povijesti, u jednom narodu. Sjećanje nam omogućuje shvatiti da nismo sami, već narod sa svojom poviješću i prošlošću, koja je živa. Sjećamo se mnogih koji su s nama dijelili ovozemaljsko putovanje a sada su ovdje. Sjećanje nije lako. Gledati unatrag i razmišljati o prošlim događanjima u vlastitom životu, obitelji i narodu često nas umara. Danas je međutim prigoda za sjećanje na ono što nas dovodi do naših korijena, do mojih korijena i do korijena mog naroda, istaknuo je Papa i dodao kako je sjećanje ujedno i nada za susret i ljubav s Onim koji nam je dao život. Nada za novo nebo i zemlju, za nebeski Jeruzalem, za zaručnicu okićenu za svog zaručnika. Čeka nas ljepota, rekao je Papa i naveo kako su sjećanje i nada bitni za susret i dolazak na mjesto ljubavi, koja nas je stvorila i koja nas čeka, a to je Ljubav Oca. Osvrćući se na treću dimenziju sadašnjosti, na put koji treba proći uz pomoć dobrog svijetla, Papa je primijetio kako su to svijetla blaženstava, koja nam pomažu da ne zalutamo na putu. To je, slikovito se izrazio Papa, „navigacija“ koju nam je Bog dao. Blagost, siromaštvo duha, milosrđe, čistoća srca su svijetla koja nas prate na putu sadašnjosti da ne krenemo krivim putem, objasnio je Papa i primijetio kako se i na ovom groblju vide tri životne dimenzije: sjećanje uklesano u grobove, nada koju slavimo u vjeri i put sadašnjosti popločen ljubavlju.[...]

Ja sam uvijek mislio da se mi katolici na Dušni dan trebamo ne samo sjećati svojih pokojnika, nego prvenstveno moliti za njih i za sve vjerne mrtve nadajući se da su po Božjem milosrđu smrću ušli u čistilište te da im naše molitve mogu pomoći da što prije dospiju u raj. Na to nas i Crkva posebno potiče taj dan misnim tekstovima te oprostima koje možemo namijeniti za pokojnike.

U gornjem sažetku papine propovijedi ne vidim da se ijednom riječju spominje potreba molitve za mrtve, a kamo li pojam čistilišta.

Još jedna stvar koja me "zbunjuje". Papa je izabrao na Dušni dan pomoliti se upravo na dijelu groblja gdje su pokopana nerođena djeca. Pretpostavljam da je to u skladu s temom "sjećanja" jer mi unutar katoličkog shvaćanja Dušnog dana ta gesta baš i nije jasna. O teškom pitanju sudbine umrle nerođene djece već smo na ovom blogu pisali ovdje i ovdje, ali ovaj put se ne bih upuštao u iste rasprave. Ono što me zanima je sljedeće: da li ima ijedna teološka struja, pozicija ili kako već hoćete, koja smatra da duše nerođene djece koja umru u majčinoj utrobi bilo prirodno bilo namjernim abortusom, mogu završiti u čistilištu i da stoga ima smisla moliti za njihov pokoj? Ja sam dosad susreo tradicionalni nauk o limbu (koji je dio pakla, ali bez muka osim uskrate blaženog gledanja Boga) te neke moderne katolike koji tvrde da takva djeca (npr. ako bi ih roditelji krstili da su to mogli učiniti) idu kao i krštena djeca u raj.

Ima li netko tko vjeruje da u čistilištu mogu biti duše koje ondje ispaštaju samo zbog istočnog grijeha, a bez ikakvih osobnih grijeha? Kako piše u onim oglasima: molim samo ozbiljne odgovore. Iskreno me zanima da li postoji netko s takvim teološkim stavovima ili se ovdje radi samo o "feel good" religiji gdje stvari radimo da se osjećamo bolje bez prevelikog osvrtanja na "teoriju".

četvrtak, 1. studenoga 2018.

Tjedan slavljenja na Mirogoju

Prošle smo nedjelje slavili blagdan naslovnika mirogojske crkve Krista Kralja. Tom prigodom bilo je prije pjevane mise klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, a poslije blagoslov s Presvetim.


Danas smo imali pjevanu misu povodom svetkovine Svih svetih. Evo kratkog izvatka iz audio snimke koji sadrži dio ulazne pjesme i Kyrie.



Sutra ćemo, vrlo prigodno s obzirom na lokaciju, imati pjevani rekvijem u 11 sati. Ne zaboravite da dolaskom na misu na Mirogoj odmah možete ispuniti i uvjete potrebne za potpuni oprost primjenjiv za pokojne.

Dodano 3.11.2018.




srijeda, 24. listopada 2018.

Duh sekularizacije


Pedofilija u Crkvi i profanizacija

U nastavku slijedi odlična analiza vlč. Henrija Vallançona iz biskupije Coutances koja je objavljena u tjedniku La Manche libre 4. listopada ove godine:

„Crkva je danas ponovno umrljana skandalom brojnih svećenika diljem svijeta koji su prakticirali spolne čine s maloljetnicima.

Svakoga se puta ponavlja isti scenarij: katoličke vlasti daju izjave o sramu i kajanju, uz naglašenu notu suosjećanja sa žrtvama i obećanjima za reforme u budućnosti. Dakako, reakcija Crkve gubi na učinkovitosti dok prestrašeni slijedimo ritam koji nam se nameće – jer tek nakon što žrtve organiziraju vlastiti pravni odgovor mi izjavljujemo da smo postali svjesnima težine tih kriminalnih čina! Potreban nam je pritisak medija da bismo počeli pripremati neku vrstu reakcije. Nesposobna na vrijeme suditi krivcima i primijeniti na njih odgovarajuće kazne, institucija Crkve više se gotovo nimalo ne određuje polazeći od objektivnog suda o krivnjama sukladno kanonskom pravu i svom teološkom nauku i ne ide dalje od organiziranja kriznih stožera zajedno sa stručnjacima laicima.

Ruševina moralnoga autoriteta Crkve koja iz toga proizlazi uništava Crkvu iznutra: ona ne postoji ni za što drugo osim da bi bila vjerodostojan svjedok božanske objave. Mi, svećenici, koji živimo u kontaktu s ljudima, time smo pogođeni ravno u srce: ako izgubimo povjerenje ljudi, naša služba postaje nemoguća.

Ono što me posebno pogađa u službenim reakcijama njihova je nemoć da se izdignu iznad govora o emocijama i da prokažu uzroke zla. Pedofilija tih svećenika navodno proizlazi iz njihova „klerikalizma“ i njihova „odvajanja“, iz njihova pretjeranog distanciranja od drugih i slično. Time se maksimalno približavamo argumentima koji odgovaraju medijima kako bismo ispregovarali njihov oprost.

Osim činjenice da svi slučajevi s kojima sam upoznat proturječe ovim objašnjenjima, čini mi se da je temeljno pitanje sljedeće: kako je moguće da se savjest jednom svećeniku toliko pomrači da on počini takva strašna zlodjela?

Posljednjih nekoliko desetljeća klerom je zavladao duh koji teži za sekularizacijom svećenika. Razvilo se ozračje usmjereno protiv zakona i protiv nauka u korist samoprozvanih pastoralnih stavova, a napušteni su i vidljivi znakovi kojima su se svećenici razlikovali u odijelu i ponašanju. Nelagoda zbog pojmova zakona i dogme, brisanje ispravnih granica u ljudskim odnosima... Kako u tim uvjetima svećenik može održati savjest živom osim pomoću svećeničkoga pomazanja koje je primio na dan svoga ređenja, kojim je postao posvećeno biće, biće koje je Krist izdvojio od ostalih da bi u potpunosti bilo posvećeno Njegovoj službi? Malo pomalo sve se banalizira. Ako se profanira ono što je nasjvetije, ono najgore postaje bezazleno.

Već se prije nekoliko desetljeća iz vjeronauka, biskupijskih bogoslovija i propovijedi sasvim uklonilo spominjanje stvari koje oblikuju moralnu savjest, i to: jasne definicije istočnoga grijeha, zbog kojega se nitko ne može spasiti bez Božje milosti koja se na nas izlijeva u sakramentima; mogućnosti smrtnoga grijeha, čija je posljedica vječna osuda; postojanja čina koji su intrinzično perverzni, neovisno o namjeri onoga koji ih čini; nužnosti mrtvljenja i sakramenta ispovijedi radi borbe protiv zla; poslušnosti Božjoj volji i prihvaćanja svih žrtava kako nikada ne bismo radili protiv nje; središnje uloge kreposti čistoće u braku kao i u posvećenom celibatu; pozivanja na oprez prema svijetu i njegovim uvjeravanjima koja onečišćuju čistoću duše...

Dokle god Crkveni ljudi ne počnu ponovno propovijedati te evanđeoske istine, sami će dopustiti da ih iskvari zlo protiv kojega se više ne bore i sa sobom će na stranputicu povući i one kojima se obraćaju“.

utorak, 16. listopada 2018.

De Mattei o postkoncilskom razdoblju

Povodom sramotne kanonizacije pape Pavla VI. prošle nedjelje, učinilo mi se prikladnim donijeti na blogu posljednje poglavlje knjige Roberta de Matteija o Drugom vatikanskom saboru. Ova vrlo dobra knjiga dostupna je uz talijanski original i na engleskom, francuskom, njemačkom te drugim jezicima. Zahvaljujem prevoditelju ovog poglavlja na hrvatski.

Papa koji je pokušao uništiti liturgijsku i druge važne tradicije katoličke Crkve ujedno je i Papa koji je predsjedao najvećem rasapu u vjerskom životu na svim razinama. Kažu da je plakao zbog teških problema u Crkvi za njegova pontifikata, ali iz njegovih riječi, djela i nedjelovanja je jasno da su to bile suze jer njegov projekt rušenja stare i porađanja nove crkve ne ide kako je on zamislio. Ako zaista moramo vjerovati da je Franjo koristio nezabludivi karakter papinskog autoriteta pri ovoj kanonizaciji, onda Pavla VI. možemo slijediti samo u njegovu pretpostavljenom predsmrtnom obraćenju, a u molitvi ga tek podsjetiti koliko je dužan vapiti Bogu zbog krize u Crkvi i njegovog sadašnjeg opakog nasljednika.

VII. Koncilska epoha (1965.-1978.)

srijeda, 10. listopada 2018.

Gostujući autor - O zazivanju svetih

Još jedan korak naniže na žalosnom putu uništavanja Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima (v. 1, 2, 3).

***


"S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini..."

U uvodniku novog broja časopisa HKD-a sv. Jeronima urednici Stjepan Razum i Ante Kraljević pišu:

"Kada je govor o pobožnim štivima, bilo pjesničkim, bilo meditativnim, pozivamo sve pisce, neka pripaze na to, da se u svojim štivima ne obraćaju izravnim oblikom (ja – ti) nikom u onostranome Svietu, osim Živom i Svemogućemu Bogu. Kada pišemo o svetcima ili drugim mrtvim ljudima, onda nam je najbolje o njima pisati u trećoj osobi (ja – on ili ona). To je svakako u duhu svetopisamske objave, u kojoj nam Bog poručuje 'jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus, koji dade samo ga sebe kao odkup umjesto sviju' (1 Tim 2,5). Sam Krist Gospodin nas izravno poziva: 'Dođite k meni svi koji ste umorni i obterećeni, i ja ću vas okriepiti' (Mt 11,28). I objašnjava nam: 'I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu' (Iv 14,13). Čuvajmo dakle Rieč Božju i ponašajmo se istinito prema njoj, pa se obraćajmo u svojim molbama, zahvalama, zazivima, klicanjima, slavljenjima i razmišljanjima Bogu Otcu u imenu Isusa Krista, jedinoga posrednika između Boga i nas ljudi. Svetce nam Crkva daje za uzor i primjer, pa kada smo nadahnuti njihovim životima, o njima možemo pisati i govoriti u trećoj osobi (on ili ona), jer nisu među nama živima na Zemlji; oni su u Bogu, i jedino Bogu možemo zahvaljivati za njihove svetačke ostvaraje." ("Urednička rieč", "Marulić" 4/2018., str. 4.)

Je li potrebno uopće napominjati da je navedeni stav pogrešan, štoviše: krivovjeran i bezbožan? O drskosti da i ne govorimo. Ja ću samo početi citirati iz jedne katehetske propovijedi, a ostatak crkvenog pobijanja Razumova i Kraljevićeva stava može se, dakako, naći u bilo kojem dobrom katekizmu i u bilo kojega dobrog svećenika.

Dakle:

"Što uči Katolička Crkva o zazivanju svetih? Ona uči 'da je dobro i korisno zazivati svece te ih moliti za zagovor i pomoć da od Boga po njegovu Sinu Isusu Kristu, koji je naš jedini Spasitelj i Otkupitelj, dobročinstva primimo; bezbožno pak da misle koji tvrde da svece, koji u nebu uživaju vječno blaženstvo, ne valja zazivati, ili da oni ne mole za ljude, ili da je njih zazivati idolopoklonstvo, ili da se protivi riječi Božjoj i da je protiv časti Jednoga Posrednika između Boga i ljudi' (Sabor tridentski, sjed. 25.). Taj nauk crkveni o zazivanju svetih, kao i razloge na kojima se temelji, razmotrit ćemo pobliže.

1. Ponajprije treba spomenuti da Crkva uči da je štovanje i zazivanje svetih samo dobro i korisno, a nipošto nužno. Zazivanje svetih nije dakle zapovjeđeno, tko to propušta, ne griješi, pod pretpostavkom da tomu nije razlog kakvo kažnjivo, vjeri protivno mnijenje. Zato veli neki glasoviti katolički učenjak: 'Mnogo ih ima u nebu koji nisu ni slika imali ni svetih štovali. To nije zapovijed, već samo savjet, da se ti uzdajući se u više prijatelja Božjih pred prijestolje Božjega milosrđa baciš te združen s njima lakše postigneš uslišanje negoli da sam moliš. No u tome imaš slobodu, stoga se njome posluži, ali drugoga ne osuđuj', koji svece zazivlje. Crkva dakle nije stare i nove krivovjerce zato osudila što svetaca ne zazivlju, već što su tvrdili da je nepravo i grješno zazivati ih. Ali ako Crkva i ne nalaže svece zazivati, ipak ne smijemo to propuštati, jer zazivanje svetaca, ako nije nužno za spasenje, ipak je korisno. Kršćanin koji je zauzet za spasenje svoje ne upotrebljava samo sredstva nužna već i ona koja Crkva kao korisna preporuča. (...)"
("Katehetičke propovijedi" Ivana Ev. Zollnera, 4. knjiga, str. 363., Zagreb, 1905.)

utorak, 9. listopada 2018.

Zadnji veliki papa?


Bilo bi šteta propustiti bez ikakvog spomena na ovom blogu šezdesetu obljetnicu smrti pape Pija XII. Kao što je netko duhovito primjetio, to je ujedno i šezdeseta godišnjica sedevakantizma. Uz prigodan video koji ste vjerojatno vidjeli na New Liturgical Movementu, evo i poveznice na zanimljivu knjižicu koja uz općenitu povijest i značenje papinstva opisuje izbor Eugenija Pacellija te donosi njegov životopis do 1939. godine kada je knjiga izdana.

petak, 5. listopada 2018.

Samo politika


Marcello Pera o papi Franji: Ne evanđelje, nego politika

Dok skandal s homoseksualnim svećenstvom još jednom erumpira diljem svijeta (uključujući i vijest da je bar polovica nizozemskih kardinala i biskupa upletena u prikrivanje spolnog zlostavljanja), bivši predsjednik talijanskog Senata Marcello Pera dao je intervju za La Fede Quotidiana povodom nastavljanja šutnje pape Franje pred povijesnom optužbom od strane nadbiskupa Viganòa o papinoj ulozi u prikrivanju homoseksualne iskvarenosti na najvišim crkvenim razinama.

"Čini mi se da papa ne namjerava odgovoriti, ili možda misli da će drugi odgovoriti, što je taktika odugovlačenja koja umjesto miru i jasnoći pridonosi općoj uzmenirenosti i zbrci", kaže Pera. "Čini se da je to ista stvar kao s Dvojbama četvorice kardinala."

S obzirom na pokušaje demonizacije Viganòa Pera kaže da ima "dojam da se papa pouzdaje u ono krilo novinara koje mu je uvijek i u svemu sklono. Znao je da će ga a priori braniti neki važni novinari" spremni ubiti glasnika uništenjem njegova ugleda. Međutim Pera opravdano zaključuje: "Ne zanimaju me pobude koje su Viganòa vodile, nego jesu li njegove tvrdnje istinite ili nisu."

Pera je i poznati filozof čiji je rad usredotočen na probleme kulturnog relativizma, postmodernog nijekanja objektivne stvarnosti i problem "dekonstrukcije" koja sve istinosne tvrdnje svodi na puka tumačenja, a ne iskaze o objektivnom činjeničnom stanju. Stoga Pera zna o čemu govori kad kaže da je po njegovu mišljenju Franjo znakovit za krizu koja se sastoji u "tragičnom i uzbunjujućem smanjivanju kršćanske svijesti u Europi. Bergoglio zamjenjuje katolicizam svjetovnim humanizmom. Iz toga može proizići raskol."

Na pitanje poznaje li dobro "papu emeritusa" Pera je odgovorio potvrdno, ali da dugo nije razgovarao s njim. O tome misli li da je Benedikt zabrinut zbog stanja Crkve pod sadašnjim pontifikatom kazao je samo: "Pretpostavljam da jest."

Lanjskog srpnja Pera je još oštrije kritizirao sadašnjeg zauzimatelja Petrove stolice. O Franjinu inzistiranju na dobrodošlici neograničenom broju muslimanskih useljenika u Italiju, mahom sposobnih za vojsku, a ne bespomoćnih izbjeglica, Pera je rekao za Il Mattino: "Ne razumijem ovog papu. Ono što on govori izmiče svakom razumskom shvaćanju. Zašto inzistira na posvemašnjem prihvatu? On to čini zato što prezire Zapad, teži ga uništiti i čini sve da bi postigao taj cilj..."

Ono što Franjo propovijeda, kaže Pera, "nije evanđelje, nego samo politika. Franjo je malo ili nimalo zainteresiran za kršćanstvo kao nauk, s teološkog aspekta. [...] Njegove izjave naizgled se zasnivaju na Svetom Pismu, ali su zapravo vrlo svjetovnjačke." Teško je ne složiti se s tim mišljenjem, s obzirom na brojne pokazatelje da imamo papu koji se ne "bavi" katolicizmom. Na primjer, njegovo nedavno odbijanje da udijeli apostolski blagoslov mnoštvu mladih u Palermu jer je među njima bilo i "drugih kršćana i pripadnika drugih religijskih tradicija, pa i agnostika". Umjesto toga namjesnik je Kristov, ne želeći spomenuti Krista, zazvao općenito "Gospodina Boga" na nakanu "blagoslova klicama nespokojstva u njihovim dušama" jer "žele stvoriti bolji svijet" kao "tragači za dobrotom i srećom" i putnici na "putu dijaloga i susreta s drugima".

Namjesnik Kristov koji se promišljeno susteže spomenuti svjetlo Kristovo onima u potrebi za tim svjetlom radi svog spasenja, da se ne bi tko u publici uvrijedio. Kakav je to papa? Takav kakvog Crkva nikad prije nije vidjela. Čak ni usred crkvene pomutnje u posljednjih pedeset godina.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1234/

ponedjeljak, 1. listopada 2018.

Prigodne svete sličice

Imao sam nedavno priliku pogledati jednu privatnu zbirku svetih sličica. U nastavku prenosim neke od njih koje se nimalo ne ističu kvalitetom izrade, ali su prigodne za ove dane.

Svetu Tereziju od djeteta Isusa i svetog Lica slavimo prekosutra, ali sličice stavljam već danas za braću katolike koji slijede novus ordo kalendar.





Sutra je blagdan anđela čuvara. Prilika da se upitamo: Koliko sam zahvalan svom anđelu čuvaru?



I konačno, jedna koja je u našem narodu nažalost uvijek prigodna.

subota, 29. rujna 2018.

Sveti Mihovile, pomozi nam da branimo čast Imena Božjeg



BORAC ZA ČAST BOŽJU

»Tko je kao Bog? — Michael«. Ovo je ime arkanđela, koji je zametnuo boj s oholim anđelima, kad su se pobunili proti samoga Gospodina Boga. Zli anđeli na čelu s Luciferom ustali su i rekli: »Neću, da ti služim.« Ali na čelu dobrih i vjernih anđela stajao je Mihovil — »Tko je kao Bog?« I kaže nam Sv. Pismo: »I posta rat na nebu. Mihovil i anđeli njegovi su ratovali sa zmajem. Zmaj ratova i njegovi anđeli. I ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu« (Odkr. 12, 7). Odtada je njihovo mjesto pakao. Mjesto groze i muka. Bog ih je kaznio strašno, jer se usudiše povriediti Njegovu čast. Tko je kao Bog?

I na zemlji ima ljudi, koji se drzko usuđuju vrieđati Božju čast. To su veliki grješnici, koji poput anđela na nebu govore: »Neću, da ti služim.« Ali to su osobito bogopsovači i bogohulnici. Oni svojim jezikom ratuju proti svemogućem Bogu rigajući i bljujući sav smrad svoga srdca na Božje Veličanstvo. Izazivaju oni na sebe srčbu i pravdu Božju. I za njih će se ako uztraju u griehu morati reći: »I ne nađe im se mjesta na nebu«. Bog će ih odbaciti, jer su psovali i ružili sveto Ime Njegovo. Tko je kao Bog?

Ali kao što je sv. Mihovil arkanđeo na nebu ustao s dobrim anđelima, da brani čast i slavu Božju, tako i svi prijatelji Božji na zemlji moraju stupiti u boj proti psovci a za čast i slavu imena Božjega. Svi smo mi borci Božji. To neka zapamti svatko, tko ima makar malo kršćanskog ponosa u sebi. Bio ti tko mu drago: gospodin ili seljak, radnik ili trgovac, častnik ili vojnik, mladić ili djevojka ili diete, brani odvažno čast Imena Božjeg. Ne samo nemoj ti psovati, nego ne daj, da se pred tobom pogrđuje i vrieđa Bog. Budi kao anđeo Božji na zemlji, koji brani njegovu čast. Kao sv. Mihovil, arkanđeo. Neka ti on bude uzor i zaštitnik.
S.
(Glasnik Srdca Isusova, rujan 1944.)