četvrtak, 29. prosinca 2016.

Alençon, Sées i Falaise

Za ova tri mjesta reportaža će biti štura. Zapravo nisam ni mislio objavljivati slike iz tih gradova, ali mi se učinilo zgodnijim da barem ukratko opišem svoj posjet ovog ljeta jer time zaokružujem izvještaje iz Normandije koje sam napisao pretprošle godine. Najprije karta tog dijela Francuske da vidite kako su otprilike smještena mjesta o kojima ću pričati. Bayeux sam ostavio za zasebni post koji će biti objavljen sutra. 


Alençon

Alençon je grad u kojemu je obitelj Martin živjela sve do smrti majke Zélie. Ako vam treba podsjetnik rodbinskih veza u obitelji sv. Terezije, bacite pogled na ovo stablo. Na planu grada označena su najvažnija mjesta, pa ću pri opisu i ja koristiti istu numeraciju da se možete snaći gdje je što.



Direktno preko puta kuće obitelji Martin nalazi se prefektura departmana Orne.


Pored kuće (1), nalazi se kapelica sv. Terezije izgrađena 1928. Iako je kapelica otvorena cijeli dan, kuća koja je pretvorena u muzej zatvorena je za podnevne pauze, pa ćemo se ovamo vratiti nešto kasnije.


U vrijeme moga posjeta u centru se održavao neki vašar.


Župna crkva posvećena Gospi (2) postala je nakon beatifikacije supružnika Martin bazilika.


Pročelje crkve je u stilu koji se, čini mi se, naziva cvjetna gotika, ali sam portal je gol i lišen uresa što je vjerojatno zasluga protestanata ili revolucionara.



Prošao sam kroz mnogo svetih vrata ove godine.




Park iza crkve je ugodno mjesto za sjesti i pojesti nešto na brzinu. Barem dok ne počne kiša.


U samoj bazilici odvijali su se radovi.



Suvremena ispovjedaonica iliti soba za druženje.


Jedna od kapelica iza glavnog oltara posvećena je supružnicima Martin koji su se u crkvi oženili u ponoć 12-13. srpnja 1858. Ondje je 1877. održan i sprovod za Azeliju koja je umrla od raka dojke nakon čega se obitelj preselila u Lisieux gdje je pokojničin brat živio sa ženom i dvije kćeri.


Moderna instalacija koju možete interpretirati po volji.


Uz glavni oltar iz 18. stoljeća posvećen Marijinu uznesenju vidite i umbraculum, crveno-žuti "kišobran" koji je simbol bazilika.


U prvoj bočnoj kapelici s lijeve strane nalazi se krstionica iz koje je 1873. krštena mala Terezija Martin. Prethodnih osmero djece (od kojih je četvero preživjelo dojenačku dob) kršteno je u crkvi svetog Petra koju ćemo uskoro vidjeti.



U toj kapelici sada su različiti podsjetnici na obitelj Martin, poput relikvijara koji sadrži moći svetih Ljudevita, Azelije i njihove Terezije te Terezijina krsna haljinica.






Tržnica žitarica (Halle au Blé), pretpostavljam da je uzor bila nekadašnja istoimena zgrada u Parizu.



Gradska vijećnica (8) gdje su se civilno vjenčali Terezijini roditelji.


Stara utvrda jedno vrijeme je služila i kao zatvor.




Crkva sv. Leonarda koju je dala izgraditi bl. Marguerite de Lorraine.



Most preko rijeke Sarthe (9) gdje je početkom 1858. Zelie mimoišla Louisa i tom prilikom čula unutrašnji glas: "Ovo je onaj kojeg sam pripremio za tebe." Nisu se prije toga poznavali, a kao što sam gore spomenuo, nekoliko mjeseci kasnije su se oženili. U početku braka živjeli su u uzdržljivosti, ali su to na nagovor ispovjednika promijenili. 






Crkva svetog Petra u Montsortu (6), župna crkva obitelji Martin od 1858. do 1871. godine.




Zamišljam da je još u neolitiku na ovoj klupici sjedila neka gospođa i promatrala prolaznike. Kasnije su dodali kuće i grad.


Paviljonček (3) u koji se Louis povlačio na odmor i razmišljanje. Tu je držao i pribor za ribolov. Budući da je to privatni posjed, ne može se posjetiti.


U prvoj zgradi u prizemlju bila je Louisova urarska radnja (4). Budući da je Zelie bila jako uspješna čipkarica (Alencon je inače poznat po tom umijeću), Louis je 1870. prodao svoju radnju kako bi joj pomagao oko vođenja posla.


Prijeđemo li preko mosta koji je u neposrednoj blizini Louisove bivše radionice, dolazimo opet u park iza bazilike. U nastavku nekoliko fotografija iz grada.






Tržnica tkanina (Halle aux Toiles) (7) gdje je Zelie 1858. dobila medalju za svoj talentirani rad.


Vraćamo se natrag u obiteljsku kuću Martinovih. Iz kapelice se može vidjeti roditeljska spavaća soba gdje je rođena Terezija i gdje je umrla Azelija.






Ostatak kuće pretvoren je u muzej i prije ulaska u same sobe u maloj galeriji se mogu promotriti predmeti koji su pripadali različitim članovima ove obitelji.




U dvorani za projekcije može se pogledati kratki film, a sobe se razgledavaju  samo pod vodstvom jedne od časnih sestara koje ondje rade. Sobe su u potpunom mraku i časna pali i gasi svjetlo kako objašnjava pojedini prostor. Budući da ondje nema zaista ništa što bi bilo tako osjetljivo na svjetlo, jedini razlog za takav postupak koji mi pada na pamet je da ne bi netko potajno uslikao tih nekoliko prostorija i tako smanjio atraktivnost plaćenog muzeja. Općenito, sve u tim prostorima djeluje vrlo uobičajeno i premda je očito da su živjeli ugodno kao srednja klasa, dom obitelji Martin ne razlikuje se naizgled ni po čemu od desetaka tisuća takvih domova drugih obitelji u to vrijeme.


Vrt iza kuće je prepun grmova ruža.


Ubrzo sam shvatio da je to također posao jer se ruže koje automatski asociraju na svetu Tereziju mogu kupiti. Da ne bi netko stekao krivi dojam, naravno da nemam ništa protiv toga.


U neposrednoj blizini Terezijina djetinjeg doma, naišao sam na ovaj putokaz i zgradu. Vjerujem da se cijela svetičina obitelj moli u nebu za te nesretnike.



Sées 

Sées je biskupsko sjedište pod koje spada i Alençon. Razumljivo da kao takav ima impresivnu katedralu. I ostale znamenitosti moguće je obići u dobro konstruiranoj povijesnoj šetnji za koju plan možete nabaviti u turističkom uredu.

Krećemo od željezničkog kolodvora.




Sadašnja katedrala iz 14. stoljeća je peta po redu kršćanska crkva na istom mjestu.


Gradska vijećnica (tko bi rekao?).


Da, naravno da sam uzeo nešto da se zasladim.


Na internetu se stvarno svega može naći, evo primjerice stranice na kojoj su navedene na stotine izreka koje se nalaze po sunčanim urama zajedno s fotografskom evidencijom. Sadrži i donji primjer.



Obiđimo na brzinu katedralu. Još jedna sveta vrata.


Sveti Latuin bio je u 5. stoljeću prvi biskup Séesa i navodno je krštavao u obližnjoj rječici Orne.




Mramorni Gospin kip s kraja 13. stoljeća preživio je sve nedaće koje su zadesile katedralu.




Jedan od starih ulaza u grad.


Bazilika Bezgrešnog Začeća izgrađena je 1854. godine u neogotičkom stilu. Kada sam prolazio onuda održavalo se euharistijsko klanjanje, pa nisam puno slikao, ali unutrašnje uređenje u tamnim bojama stvara zaista posebnu atmosferu.



Za slučaj da se netko odluči osvježiti u ovoj bari, znak vas podsjeća da je kupanje zabranjeno.


Ovo su putokazi za povijesnu šetnju koju sam spomenuo na početku. Osmerokrako kolo inspirirano je tlocrtom drvoreda u bivšoj benediktinskoj opatiji koju ćete vidjeti na kraju ture, šest slika niže.







Falaise

Jedina stvar zbog koje se isplati posjetiti ovo mjesto je tvrđava u kojoj je rođen Vilijam Osvajač.




Većina dijela unutar zidina pretvorena je u zeleno područje.




Ulaz u kulu se plaća, a možete posuditi i tablet pomoću kojeg vam se prilično nenamještene prostorije pokazuju u svojoj (kompjuterski generiranoj i ne baš uvjerljivoj) slavi.






Bivšu kapelicu su rekonstruirali od ovog grmlja u zelenu kapelu. Kako simbolično!




Župna crkva Presvetog Trojstva.





Crkva svetih Gervazija i Protazija.


Place Belle Croix iliti Trg lijepoga Križa.




"Lijepi križ" po kojem je trg dobio ime postao je sada samo stup za rasvjetu. Još malo simbolike za one kojima je to uopće potrebno.

1 komentar:

  1. "Suvremena ispovjedaonica iliti soba za druženje."

    A kauč ti nije stao u kadar?

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.