Martin von Cochem (1634. – 1712.)
Četiri posljednje stvari: smrt, sud, nebo i pakao
Četiri posljednje stvari: smrt, sud, nebo i pakao
1.
Strahota smrti
Strahota smrti
Neću da tu potanko opisujem smrt. Mislim da to nije baš nužno, jer svaki čovjek u sebi dobro osjeća kako mu je sladak život, a kako gorka smrt. Neka tko bude star kako mu drago, neka bude ma kako bolestan, ma kako nevoljan, ipak ne umire rado. Svatko bi htio prije da nastavi svoj mukotrpan i nevoljan život negoli da ga završi. Zašto se pak razumni ljudi toliko boje smrti, tri su glavna uzroka. Prvo, čovjeku je prirođeno da rado živi, a nerado umire. Drugo, svaki razuman čovjek dobro zna kako je smrt gorka i kako se moraju podnijeti neizrecive boli pri rastanku tijela s dušom. Treće, ne zna kamo će dospjeti poslije smrti i kako će proći na strogome sudu Božjem. O prvom uzroku ne mislim govoriti, jer svatko sam predobro osjeća kako je smrt odvratna čovječjoj naravi. No o drugom i trećem uzroku mislim da je vrijedno više toga spomenuti i objasniti, da osjete neki strah pred smrću svi oni koji žive bezbrižno, pa da se što bolje čuvaju grijeha. A s druge strane činim to i zato da bi se svatko na vrijeme pripravio što življe na onaj strahoviti smrtni trenutak, pa da ga smrt ne bi zatekla nenadano.
Smrt je nemila svim razumnim ljudima, jer je gorka i jer uzrokuje vrlo velikih boli čovječjoj naravi. Duša čovječja osjeća, doduše, u životu velik strah, stravu i žalost, a tijelo velike boli, nevolju i muke. No sve te duševne i tjelesne nevolje nisu tako velike da bi se mogle usporediti sa smrtnim mukama.
Tko bi mogao pravo pojmiti kakve li muke mora pretrpjeti čovjek na umoru prije negoli mu prestane srce kucati i prije negoli mu dođe kraj. Tko će dovoljno objasniti kako je teška borba koju mora poduzeti slaba ljudska narav s ljutom smrću prije negoli je ona svlada. Ljudska narav napreže sve svoje sile, upotrebljava skrajnju snagu da nadvlada smrt, pa da je od sebe odmakne. No i strahovita smrt napreže svoje sile, umnaža sve boli bolesniku i gleda kako bi život oduzela i srce nasilu svladala. U ovoj borbi mora nevoljni čovjek podnijeti tako strašne boli da mu od grozote muka oči upadaju, nos mu se zašilji, udovi mu se tresu, a srce od boli upravo vidljivo skače. Pa kad se pritiješnjena duša mora otrgnuti silom smrti iz bolesnoga tijela, nastaje u tijelu na umoru tako strašna muka kao da mu se trgaju svi udovi jedan za drugim i kao da je na mučilištu.
Da to uzmognemo pojmiti, ne treba nikakvog drugog dokaza nego što je onaj koji opažamo svojim očima i koji smo toliko puta već vidjeli. Tko točno izmjeri mrtvo tijelo, taj će opaziti da je ono doista dulje negoli je bilo u životu. Što je tome uzrok? "Smrt ga je rastegla", govore naši ljudi. Dakako da ga je smrt rastegnula i tako ga je strašno izmučila da su se svi tjelesni udovi kao iskinuli.
Što se umiranje događa tolikom silom, tome je uzrokom dijeljenje tijela s dušom. Duša i tijelo tako su rado skupa za života te im se čini zapravo nemogućim da se jedno od drugoga rastane. Oni bi htjeli zajedno radije podnijeti svaku muku negoli da se razdvoje. Duša dobro osjeća, čim se rastane sa svojim tijelom, da će doći u neko stanje i neki kraj gdje još nije bila za svega života. A tijelo opet znade, čim duša iziđe iz njega, da neće više ni živjeti ni osjećati, pa da će biti hrana zemaljskim crvima. Zato im i jest tako teško rastati se, te bi htjeli da uživaju u životu zajedno kroza svu vječnost. Pa oni su međusobno tako tijesno i usko vezani i tako zajedno srasli da bi svatko morao upotrijebiti jaku silu tko bi ih htio rastaviti, kao kad bi tko htio jaki dub rascijepati odozgor do dolje. Pa ako tko hoće otkinuti dušu od dragoga njezina tijela tako nasilnim načinom, to im oboma zadaje takve boli koje nadmašuju sve boli što ih može tko zamisliti i koje nadilaze svaku naravsku silu.
Zato i čitamo u pismu što ga je pisao sveti Ćiril, biskup u Jeruzalemu, svetom Augustinu da mu je jedan iz smrti probuđen čovjek među inim pripovijedao i ovo: "Na to je ostavila duša moje tijelo, no tako strašno i užasno te ne može zacijelo pojmiti ničiji čovječji razum ni osjećaj kakav je to bio veliki strah i muka, osim ako ih je sam osjetio. Pa makar da svačiji čovječji razum pomisli na sve moguće strave i boli, one se opet ne mogu mjeriti s onom mukom koju je pretrpjela moja duša kad se rastajala s tijelom." Pa da to dokaže, nastavlja on govoreći svetom Ćirilu: "Ti znadeš da imaš dušu, ali ne znaš što je to. Ti znaš da postoje anđeli, ali ne znaš kako su oni stvoreni. Ti znaš da jest Bog, ali ne znaš kakvo je to biće. Tako ti je sa svim bićima što nemaju tijela. Naš razum to ne može pojmiti. Pa zato ti ne možeš također pojmiti kako sam ja u jednom času mogao trpjeti tako velike muke."
Taj iz mrtvih probuđeni čovjek dao je svetom Ćirilu lijepu prispodobu. Makar da on i znade da postoji Bog i da postoji duša, opet ne zna kakva su to bića Bog i duša. Pa tako i ne može znati ni pojmiti što trpi duša na svom rastanku s tijelom i kako ona i u nekoliko časaka može i mora toliko toga podnijeti. Iz toga proizlazi i ovo: Ako se čini da koji čovjek gasne kao svjetlo i ako svi naokolo misle da ne osjeća nikakvih boli, on ipak osjeća u posljednjem trenutku, kad se duša dijeli s tijelom, tako groznu i užasnu muku kakvu nije nikoji čovjek pretrpio za čitavoga svoga života, pa je onda nikoji ne može ni pojmiti svojim razumom. A otkuda to što se za nekoje čini da umiru blago i mirno? To dolazi otuda što im je narav sva iznemogla od ljutih boli, te više nemaju sile da se još opiru smrti.
Da uistinu nema veće boli od smrtnih boli, vidimo na Isusu, našem Otkupitelju. On je šuteći podnosio sve strahovite boli dugotrajne svoje muke. No kad mu je smrt slomila srce, tada je, kako kazuju sveti evanđelisti, tako povikao izaglasa da su se svi prisutnici na to prestrašili i stresli. Iz toga možemo razabrati da Isus u čitavoj svojoj muci nije pretrpio takvu bol kakvu je pretrpio u teškom rastanku presvete svoje duše od blagoslovljenoga tijela.
Da uzmognemo mi ljudi makar malo spoznati kakvom je gorkom smrću umro Isus za nas, On je htio da osjetimo pri svojoj smrti nešto gorčine Njegove smrti. To je izjavio sveti papa Grgur kad veli: "Isus je svojom smrću i borbom izrazio našu smrt i borbu. On nas je naučio da je smrtna stiska najveća stiska, kakve čovjek još nije imao, a i neće imati. Bog je htio da čovjek na zadnjem svom času pretrpi tako veliku stisku da uvidi i upozna kako je velika bila Njegova ljubav prema nama i kako nam je neprocjenjivo dobročinstvo iskazao što je htio za nas umrijeti najgorčom smrću. Drugačije čovjek ne bi mogao upoznati veliku ljubav Božju nego po ovako gorkoj smrti, koju mora okusiti, kao što ju je i Isus podnio."
Iz tih riječi svetoga pape Grgura razabiremo kako je Isus odredio da svi ljudi osjećaju na samrti nešto boli kakve je On pretrpio za nas pri svojoj smrti. Tako bismo imali osjetiti kako nas je teško otkupio. Pa ako je naša smrt ponešto slična pregorkoj smrti Isusovoj, kako je onda strašna i grozna morala biti Isusova smrt! Nevoljni mi ljudi, kakva nas teška borba još čeka pri našoj smrti. Čovjek bi mislio da bi skoro bolje bilo da se nismo nikada ni rodili negoli da smo došli na ovaj svijet za takvu muku. No nebo se mora tako kupiti, pa kroz uzana ova vrata moramo unići u raj. Privoli tome, dušo moja, pa odluči sigurno da ćeš podnijeti drage volje gorčinu smrti. Velika je zadovoljština, veli Drexelius, ako se čovjek, koji toliko ljubi život, izruči drage volje i primi dobrovoljno gorčinu smrti. Pa da ti budu smrtne muke što zaslužnijima, pomoli se ovako.
Odluka pretrpjeti smrt
Pravedni Bože, Ti si nakon grijeha Adamova odredio da svi ljudi umiru; htio si da mnogi u svojoj smrti oćute ponešto smrtne boli Tvoga Sina. Evo, svemoćni Bože, ja se predajem dragovoljno toj Tvojoj strogoj odredbi. Pa ako mi i jest život nada sve mio i ako mi je smrt neiskazano teška i gorka, ipak odlučujem Tebi za ljubav primiti dragovoljno gorku smrt. Spreman sam umrijeti gdje, kada i kako je sveta Tvoja volja. Ne odabirem si nikakvog određenog vremena, nikakvog posebnog mjesta. Sve to podlažem Tvojoj svetoj božanskoj volji, pa sam najzadovoljniji Tvojom, najpravednijom odredbom. Ti si načinio smrt čovječju gorkom i teškom, da makar ponešto oćutimo kako je ljutu i gorku smrt podnio dragi Tvoj Sin za nas grješnike. Ja sam stoga njome potpuno zadovoljan od svega srca. Dapače i radujem se, jer ne mogu u svome životu osjetiti kako nas je Spasitelj gorko iskupio, što ću barem pri smrti svojoj osjetiti na duši i na tijelu kako je gorku smrt podnio za me preslatki moj Isus. Pa zato na čast pregorke Njegove muke i smrti primam već sada dragovoljno sve one muke što ću ih morati pretrpjeti prilikom svoje smrti. Ponizno molim kako bih mogao što stalnije i odlučnije podnijeti te muke. Pa kad bi mi moguće bilo da u svojoj smrti podnesem i veću muku, radosno bih je htio primiti i umoliti Te da mi povećaš smrtnu muku, da uzmognem tako što više trpjeti za moga Isusa. Primi ovu moju odluku, pa mi udijeli milost da strpljivo podnesem svoju smrtnu muku. Amen.
