četvrtak, 28. siječnja 2016.

petak, 22. siječnja 2016.

Tradicionalni ekumenizam

Od najmlađe dobi moglo se u njoj primijetiti posebne znakove božanske milosti, među ostalim veličanstvena čednost i neizmjerna odbojnost prema krivovjercima tako da kad bi je netko od njih htio dotaknuti ili nositi u naručju, nije prestajala plakati dok je ne bi pustio.
(Mère Françoise-Madeleine de Chaugy : Mémoire sur la vie et les vertus de Jeanne-Françoise Frémyot de Chantal)

Jednom dođe neki kalvinista k ocu sv. Ivane Franciske Fremiot de Chantal. Djevojčici bilo tada jedva pet godina. Čuvši ona od kalviniste, da Isus nije prisutan u presv. oltarskom sakramentu, ukori ga veleći: "Zar dakle ni Isusu Kristu ne ćeš da vjeruješ?" Kalvinista dade joj darak, da je ublaži. No djevojčica baci taj darak u vatru odbrusivši kalvinisti: "Ovako će Isus Krist baciti u pakao i tebe i sve tvoje drugove, koji nećete da vjerujete njegovim riječima."
(Kršćanska kćerka, Molitvenik za žensku mladež, Zagreb 1911.)

četvrtak, 21. siječnja 2016.

Jesu li muslimani i muslimanke dio Božjeg naroda?

Papa Franjo je promijenio rubrike vezane uz obredno pranje nogu unutar mise na Veliki četvrtak. Do sada je u propisima stajalo da se noge peru samo muškarcima. To se ograničenje tumačilo time što ti ljudi (kojih je obično bilo 12) predstavljaju Kristove apostole, a kao što znamo Gospodin je svećeničku službu odredio isključivo za muškarce. Sada je određeno (1,2) da se osobe kojima će se prati noge izabiru "iz naroda Božjeg" (populus Dei) te se navodi da to mogu biti i žene.

Papa je tako liturgijski zakon prilagodio onome što već godinama čini perući na Veliki četvrtak noge i muškarcima i ženama. No s obzirom da Papa u te svoje ceremonije uključuje i muslimane i muslimanke (3,4,5) postavlja se pitanje trebamo li očekivati daljnje promjene propisa ili se podrazumijeva da su i islamski vjernici članovi Božjeg naroda.

Nestrpljivo očekujem objašnjenje s bitno.neta. Kao natuknice za mogući članak predlažem usporedbu s učenicima koji nisu razumjeli što Isus perući im noge čini, Petrovo protivljenje koje se može analogno protegnuti na protivljenje Franjinim gestama duboke poniznosti te dakako ovotjednu milosrdnu Papinu izjavu: Kršćani koji ostaju pri tome da se ‘tako uvijek činilo’ imaju srce zatvoreno za iznenađenja Duha Svetoga i nikada neće doći do punine istine, zato što su idolopoklonici i pobunjenici.

Za kraj dodajem da me ova promjena uopće ne iznenađuje ili zabrinjava. Već godinama žene mogu naviještati Božju riječ iz svetišta vršeći službu lektora, a tu su i žene ministrantice. Pranje nogu apostolkama je prema tome manje važna stvar. Pitam se što je iduće na agendi, uvođenje đakonisa ili ukidanje obaveznog celibata.

Bog zna, što nam danas sutra u glavu puhnuti može


Na što pako na posljedku prevratno družtvo 
slobodnih zidara danas posvuda najžešće udara jeste : 
ženitba kršćanska, taj živi i bitni znak one svete 
sveze, koja Isusa Krsta sa svetom crkvom i sa 
cielim čovječanstvom na uvieke spaja. Znaju ti zlobni 
ljudi, da je kršćanski brak vječiti izvor obitelji, 
države i cieloga družtva ; znaju, da kakvi je brak 
takva je i obitelj, takva je država i družtvo, zato 
iz svih sila svuda nastoje, da braku kršćanski značaj 
i kršćansko znamenovanje otmu uvjereni bivši, da
 tim ujedno i obitelji i državi i cielomu družtvu 
kršćanski značaj i kršćansko znamenovanje otimaju. 
Znano je u obće, što se je sa kršćanskim brakom 
i u sredini samih katoličkih naroda, francuzkoga i 
talijanskoga, pod uplivom i gospodstvom slobodnih 
zidara dogodilo, dogodilo se je naime, da je braku
bitni kršćanski značaj nerazriešivosti samim držav
nim zakonom oduzet. Tiem je pako oduzeta i 
svetost i jedinstvo braku proti naročitomu kršćan
skomu zakonu, kako ga je Isus sam u svetom 
evangjelju izrekao i sveta majka crkva do dana 
današnjega uzčuvala. Nemože se ni pomisliti, kolika 
je danas u tom obziru pometnja pojmova uplivom 
slobodnih zidara i u samih katolika gdje što nastala.

Da ovo razjasnim, dosta će biti, da se spo
menem na nješto, što sam ovo upravo dana u javnih
 spisih i glasilih kano živu istinu čitao. Žalibože
 tiče se nas Slavena, koji bi iz osobitih razloga 
imali bditi i na oprezu biti. Došao nedavno u Beč 
ugledan Poljak, grof, ter imajuć posla u odličnoj 
nekoj obitelji, zagleda se ondje u krasnu mladu
 djevojku. Zaprosi ju i zaruči se s njome. Nitko 
sretniji od njega. Poslije njekoliko mjeseci odputuje 
kući svojoj, da sve za svatbu i sretno drugovanje 
spremi. A kad tamo, poče od nesudjene svoje vje
renice dobivati listova, koji ga u čudo baciše;
 djevojče naime moli zaručnika svoga, da skupa š 
njom prije vjenčanja na protestantičku sliedbu priedje. Na što joj naravno odgovori : za Boga! što ti
 je palo na pamet; mi smo stara katolička obitelj, 
pak se iz svega srdca i sve duše držimo vjere pra
otaca naših, koju ničim na svietu ovom zamjenili 
nebi. Djevojče medjutim ostade svedjer pri svojem. 
Zaručnik se povrati u Beč, pak poslije dugoga i
 dugoga zapitkivanja i nutkanja pade jednom pred 
zaručnicom na koljena i izprosi od nje, da mu 
pravi razlog svoga čudnovatoga ponašanja očituje. 
A taj je bio: čuj me brajne — odgovori djevojče 
na uvieke se zavezati u braku katoličkom, to je
 ipak previše. Bog zna, što nam danas sutra i jed
nom i drugom u glavu puhnuti može ; bolje je, sada 
da se već providimo i na protestantizam priedjemo,
 pak da se nikad i u nijednom slučaju nepokajemo. 
Bože moj, kolika razvratnost i nemarnost, kada se 
sviet sa zlimi knjigami i sa zlimi nauci zavesti 
dade! U onaj isti čas, kada se sa sviem žarom
 srdca i ljubavi svoje, u kojoj se srdce i ljubav
 božja odziva, za milom i dragom dušom, u kojoj
 Bog sam sa slikom i prilikom svojom prebiva, zane
seš na razdvoj i rastanak misliti, na to bi se i 
staro pogansko doba svako nježnjije srdce ženskinje 
zgrozilo a zavedena eto i izopačena sviest kršćanskoga djeteta to mirno i hladnokrvno podnosi. Osim
 toga pako jasno je, ko što je pri sjajnom suncu 
jasan dan, da sve što ženski spol danas il u obitelji
 il' u družtvu časti, ugleda i štovanja uživa, to sve
jedino po Isusu Krstu i njegovom zakonu uživa. Od
biti u braku kršćanskom evangjeoski zakon nerazrie
šivosti, znači žensku glavu u staro sužanjstvo, u 
staru potištenost odbiti i pretvoriti u puko orudje 
mužke pohote i zablude, koja se svaki čas mienja. 
Evo dakle kako duboko zalutati može nježno žensko čeljade, kada se po slobodnih zidarih zavesti
 i od kršćanske vjere odvratiti dade. Samo se pako
 po sebi razumije, da se je gore spomenuti vjerenik 
svetoj vjeri svojoj dušom tielom odan, odmah od
rekao saveza sa čeljadetom, koje već prvim počet
kom na rastanak i na divorcij misli.

Kada se pako sada pitamo: kako u tom obziru
 danas kod nas stvari stoje? onda nam je odprto odgovoriti ne najbolje. Ja sam u lanjskoj svojoj poslanici 
odgovorio o slučaju pravoga dvoženstva (bigamije) 
koji se u onih naših krajevih i to tako sjajnom i
hotomičnom svetčanošću zbio i obavio, da je svemu 
svietu očevidno bilo, da se je tu namjerice ra
dilo o javnom i nedvojbenom preziranju svete 
vjere Isusove i svete crkve božje. Ja sam po svetoj 
dužnosti svojoj i po očitih i božjih i ljudskih zakonih 
proti grdnoj toj rani i pošasti lieka tražio, pak ga 
žalibože niesam našao. Sada čujem za izvjestno,
 da su se i opet u ovih naših stranah dva slučaja
 dvomužtva iliti biandrie dogodila i to sve medju 
svietom odličnim, koji bi zvanjem i položajem svojim 
pozvan bio, da ostalomu svietu primjerom i ogledalom
 bude. Ovo su plodovi duha, koji je nastojanjem 
slobodnih zidara, kao svuda po ostalom svietu, tako 
žalibože ponješto i kod nas u javnom životu od
 njekoga vremena zavladao. To su muke i nevolje 
to su tuge i žalosti svakdanje, da tako reknem, 
svete majke crkve, u koje ime ja molim i zaklinjem 
stado moje i dragi narod moj, da se u ime časti i 
poštenja svoga, u ime prave prosvjete i bolje bu
dućnosti svoje od slične razvratnosti više nego od
 same kuge i kolere čuva. Ovim svim slobodni zidari
 veliku štetu crkvi božjoj nanašaju, ali je crkva na 
čvrstoj i neporušivoj stieni sazidana, pak božjom
 pomoći svako zlo prije ili poslije pregori; ali kud
 kamo veća šteta i nesreća, koju tim istim načinom
 slobodni zidari državi i družtvu ljudskomu nanašaju.


(iz korizmene poslanice biskupa Strossmayera iz 1885. prema novinama Sriemski Hrvat)

ponedjeljak, 18. siječnja 2016.

Najbolja televizijska serija katoličke tematike


To je gotovo sigurno Teresa de Jesús (Terezija Avilska). Radi se o španjolskoj mini-seriji od 8 epizoda, svaka u trajanju oko 50 minuta, snimljenoj 1984. godine.

Serija prati život sv. Terezije od njezine 23. godine sve do smrti kada je imala 67 godina. Prikazuje njezine probleme, od bolesti koje su je pratile preko tjeskoba koje je trpila zbog nerazumijevanja njezinog mističnog života te posebno poteškoća i protivljenja na koje je nailazila pri reformi karmelskog reda. No ta životna borba premrežena je prijateljstvima i radostima susreta s Bogom i bližnjima, a ne nedostaje ni komičnih situacija.

Scena, kostimi i glazba su izvrsni, zaista prenose ono što meni izgleda kao autentična atmosfera 16. stoljeća i onodobne Španjolske. Glavna glumica je dobro odigrala ovu vrlo zahtjevnu ulogu, pročitao sam da joj je to uloga života. I ostali likovi su najčešće dovoljno jasno ocrtani i životni, tj. ne zasjenjuje ih svetičin lik što je u ovakvim filmovima vrlo realna opasnost. Meni se ipak najviše sviđa neprisiljeni tempo radnje i to što se gledatelje ne tretira kao tupane kojima se sve mora razjasniti. Redateljica se odlučila mistične fenomene svetičina života prikazati gotovo isključivo bez specijalnih efekata, Terezijinim vlastitim riječima i onim što ne govori riječima, ali odaju geste. Briljanto je izbjegla kako sladunjavu patetičnu svetačku sliku, tako i materijalistički bezdušni te zato krivotvoreni prikaz Terezije. Nisam gledao više od dva-tri filma o svetcima jer prikazi Božjih ljudi zaslužuju puno veću umjetnost i suptilnost, nego prosječna hollywoodska drama, a najčešće dobivaju tek nešto mrvicu bolje od karikature.

Serija je na internetu dostupna u nešto boljoj rezoluciji bez titlova (1, 2) ili u dosta lošoj kopiji s engleskim titlovima (čak i nedostaje barem desetak minuta na kraju prve epizode). Ja sam gledao dvd-ove (3, 4) koje mi je poklonio Ivan (hvala!). Svesrdno preporučujem!

utorak, 12. siječnja 2016.

Gostujući autor - Dodatno o videoaferi


Bogu hvala, još postoji dovoljan broj vjernih katolika da "katoličke" informativne mrežne stranice obaspe opravdanim gnjevom zbog vatikanskoga apsurdnog i bogohulnog videa "Vjerujem u ljubav", koji stavlja kip Djetešca Isusa, grubo odvojena od jasala, uz bok simbolima budizma, judaizma i islama u rukama njihovih službenika. (Počinitelji ove sablazni nisu bili kadri u svojem multireligijskom prizoru pokazati Sveti Križ. Možda su ga se bojali.)

Bit je toga uradčića ona ista ideja koja prožima ljudski element u Crkvi proteklih pedeset godina: da svaki u osnovi prijazan čovjek ide u raj, ako je iskren u svojim uvjerenjima, kakva god da jesu, i poslušan svojoj savjesti, što god da mu nalaže. Ako "vjeruje u ljubav". To nije Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, nego "Evanđelje" po Johnu, Paulu, Georgeu i Ringu. Samo nam je ljubav potrebna! Ali ljubav čega? Pa, ljubavi.

U skladu s tim načinom razmišljanja iskrenost praktički zauzima mjesto stanja milosti, a od velikog poslanja, učiniti Kristovim učenicima sve narode, de facto se odustaje. Tko to može poreći, s obzirom na ovaj video koji je samo jedan primjer novotarskog mentaliteta u Crkvi? Sam papa Franjo to je i rekao u zloglasnom intervjuu ateistu Eugeniju Scalfariju: "Svatko ima svoju predodžbu dobra i zla i dužan je opredijeliti se da slijedi dobro i bori se protiv zla kako ih sam shvaća. Već bi to bilo dovoljno da svijet postane bolji." Zapravo, ne, ne bi. Jer poslušnost zabludjeloj, krivo izgrađenoj savjesti, koja zlo naziva dobrim (npr. kontracepciju, abortus i "homoseksualna prava") i nepokolebljivo se "po savjesti" suprotstavlja evanđeoskom zakonu, nije svijet poboljšala.

U tom pogledu podsjetimo se na govor koji je budući papa Benedikt XVI., tada još kardinal Ratzinger, održao na biskupskoj radionici u Dallasu (Texas) 1991. Ratzinger je ustvrdio da ideja, koja se rasprostranila nakon Drugoga vatikanskoga koncila, kako je svatko tko slijedi svoju savjest nedužan pred Bogom, dovodi do apsurdnih posljedica: "Jer sudovi savjesti mogu proturječiti jedan drugom. Tada bi u najboljem slučaju mogla postojati osobna istina, koja bi se svodila na osobnu iskrenost."

No iskrenost nije isprika za prvobitno izobličenje savjesti nemoralnim ponašanjem. Kao što je Ratzinger objasnio:

"Može međutim itekako biti pogrešno što se uopće došlo do takvih naopakih uvjerenja, ugušivši prosvjed sjećanja na bitak [tj. na naravni zakon koji je Bog upisao u srca]. Krivnja je tada negdje drugdje, mnogo dublje: ne u mojem sadašnjem činu, ne u sadašnjem sudu savjesti, nego u mojem zanemarivanju vlastitog bitka koje me je oglušilo za unutarnje poticaje istine. Zbog toga su razloga zločinci iz uvjerenja, poput Hitlera i Staljina, krivi."

Dapače, ako bi nas puka iskrenost činila nedužnima u Božjim očima, onda bi zabludjela savjest, "koja olakšava život i označava ljudskiji put, bila prava milost, normalni put spasenja. Neistina, zaprečivanje istine, bila bi za čovjeka bolja od istine. Ne bi mu trebala istina da ga oslobodi, nego bi ga trebalo oslobađati od istine."

Ono najvažnije s fatimskoga gledišta jest zaključak kardinala Ratzingera da su "u posljednjih nekoliko desetljeća takvi nazori zamjetno osakatili spremnost na naviještanje evanđelja. Tko vjeru smatra teškim bremenom ili moralnom prisilom, ne može pozivati druge da vjeruju. Radije će ih ostaviti u tobožnjoj slobodi njihove savjesti."

Točno tako! A budući Benedikt XVI. pojavak je toga novog mentaliteta u Crkvi pripisao "gotovo traumatskoj odbojnosti mnogih prema onome što smatraju pretkoncilskim katolicizmom". Pod pretkoncilskim katolicizmom misli se na katolicizam zadivljujuće sažet u Fatimskoj poruci o spašavanju duša od pakla pobožnošću Bezgrešnom Srcu Marijinu i prema tome ustrajanjem u katoličkoj vjeri.

Drugim riječima, pretkoncilski katolicizam jednostavno je vjera. Ali što je onda taj novi mentalitet, koji pretpostavlja da je iskrenost spasonosna i koji se ustručava ikomu naviještati da je za spasenje potrebno pripadati Crkvi?

Odgovor glasi da je taj novi mentalitet još jedan znak otpada pretkazanog u Trećoj tajni, otpada koji "počinje od vrha". Njegovo širenje, kao što kardinal Ratzinger priznaje, "može samo biti pogubno za vjeru". Upravo to, uistinu, ovaj sramotni video predstavlja.

11. 1. 2016.
Christopher Ferrara

http://www.fatimaperspectives.com/sv/perspective819.asp

petak, 8. siječnja 2016.

Gostujući autor - O Muhamedu i duhu Gabrielu

Kao skromni podsjetnik na kongres Imaju li religije značenje za Europu? koji danas započinje u Zagrebu, donosim jedan kratki izvadak iz Danteove Božanstvene komedije te tekst koji u duhu dijaloga propituje izvorišta muhamedanske objave. Međureligijski dijalog danas je od iznimne važnosti, i sam Papa nas upućuje da svatko od nas treba dati svoj doprinos u ovom pogledu.

***

Bibliothèque nationale de France, Département des Manuscrits, Division occidentale
Italien 74, fol. 83, Dante et Mahomet

između nogu ispala mu crijeva,
i vidi mu se drob i gadna vreća
govnom biva što se u nju slijeva.

Taj mi, dok moja pažnja bi sve veća,
otvoriv grudi sam na znanje dade:
'Gle, kako huda raskoli me sreća,

i kakve rane Muhamed imade!
Preda mnom plače Ali, kome zja
rasječen obraz od kike do brade.

I sve što vidiš, cijela družba ta,
jer sija raskol i sablazan gore,
zato je tako rasječena sva.

Straga je vrag, što ljut je poput more,
sijekuć nas mačem, i kazna se ova
ponavlja svima kad se pred njim stvore,

obišav bolni put okolo rova;
jer ove rane sve zacijele nama,
dokle se pred njim ne nađemo snova.

(Dante, Pakao, XXVIII pjevanje, 25-42)

***

Je li moguće da je one koji slijepo slijede Muhameda kao svojega od neba poslanog proroka i vođu te prianjaju uz islam kao religiju objavljenu od Boga i jedini put spasenja, obmanuo Sotona? "City Journal" u ljeto 2004. objavio je članak Theodorea Dalrymplea (pseudonim) "Kad se islam slomi", u kojemu on piše: "Nijedan musliman u islamskom društvu ne bi se usudio pretpostaviti da Kuran nije božanski diktiran na usta Prorokova, nego da je zbir nadarenih ljudskih riječi i spoj, ne osobito originalan, judaističkih, kršćanskih i zoroastrističkih elemenata." Nema sumnje, muslimani vjeruju da je Kuran božanskog podrijetla, vječan i subitan samom Alahu, njegova sveta i neposredna riječ, koja je diktirana na arapskom preko anđela Gabriela Muhamedu i sadrži islamske objave i nauk. Vjeruju da je kroz Muhamedova viđenja arhanđela Gabriela Kuran objavljivan u obrocima, što u Meki što u Medini, tijekom dvadeset i tri godine. Riječi koje su od Gabriela tekle preko nadahnutih usana proroka Muhameda zapisivali su njegovi tajnici Zejd i Abdulah na palmove listove, na kožu i u drvo. 


Uglavnom se međutim ne govori o tome kako se 610. godine Muhamed s obitelji povukao za mjeseca ramazana u znamenitu gorsku špilju Hiru te nakon nekog vremena provedenog ondje u molitvi i meditaciji, priopćio svojoj ženi Hadidži da mu se upravo ukazao anđeo Gabriel rekavši mu da je odabran za Božjeg apostola. Kako se čini, anđeo Gabriel (golema vizija koja se ocrtavala na nebu, sa stopalima na obzorju) privijao je Muhameda u zastrašujući zagrljaj, gušeći ga, te se Muhamed osjećao kao da će ga dah napustiti. Tek pošto ga je anđeo i treći put stao gušiti tražeći da recitira, Muhamed je to i učinio. Prema Ibn Ishakovu "Životu Muhamedovu" on je ovako ispripovjedio taj susret s Gabrielom: 


Onda mi je, dok sam spavao, došao Gabriel s nekim spisom na brokatnom prostiraču. "Čitaj!" rekao mi je. "Što da čitam?" upitao sam. Nato me je on tako pritisnuo da sam se počeo gušiti. Pomislio sam da je to smrt. Onda me je pustio i opet mi rekao: "Čitaj!" "Što da čitam?!" rekao sam, a on me ponovo pritisnuo, tako da sam opet pomislio da je to smrt, a onda me pustio. "Čitaj!" rekao je. "Što da čitam?!" upitao sam, i on me je ponovo počeo gušiti, i opet sam pomislio da je to smrt. Zatim me je pustio i rekao: "Čitaj!" "Što da čitam?" pitao sam. Tad je rekao: "Čitaj u ime Gospodara svoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška krvi! Čitaj: Plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava perom, koji čovjeka poučava onome što on ne zna." Pročitao sam to, a on je ušutio i otišao od mene.


Nakon zastrašujućeg i nasilnog susreta s duhom u špilji Muhamed je vjerovao da ga je "džin" (duh, ili demon) opsjeo. K tome nije samo Muhamed sumnjao na demonsko podrijetlo svojih objava nego su i mnogi njegovi suvremenici smatrali da je njegovo objavno iskustvo demonsko i da je opsjednut: "Pa su se okrenuli od njega i govorili: Opsjednut!" (Kuran, 44. poglavlje, 14) "Zar da ostavimo svoja božanstva radi opsjednuta pjesnika?" (37. poglavlje, 36) 


Otada su se tzv. objave od Gabriela stale nizati jedna za drugom u kratkim vremenskim razmacima. Kažu da je za tih objava bilo mučno promatrati Muhameda, njegovo uzrujano, iskrivljeno lice puno strepnje. Ponekad bi se onesvijestio i srušio na tlo, a čak i po najhladnijem vremenu čelo mu je oblijevao znoj. Napadi padavice, koji su počeli već kad mu je bilo pet godina, sad su se znatno pojačali za duhovnih borbi izazvanih duševnim uzbuđenjima i noćnim viđenjima. Menezes kaže da su zbog toga mnogi učenjaci stekli uvjerenje da je Muhamed ili padavičar, ili opsjednut od vraga, ili oboje. 


Pobijajući politički korektan mit o miroljubivu Muhamedu, Joel Richardson u svojoj knjizi "Islamski antikrist" (WND Books, 2008.) kaže: "Pri nastojanju da se razabere prvotni duhovni izvor islama, bitno je voditi računa ne samo o mračnoj naravi početnog sjemena nego još više o konačnom islamskom viđenju budućnosti, posve dozrelom plodu islama: demonskoj protubiblijskoj objavi koja je započeta u špilji Hiri, a vrhunac bi dosegla ubijanjem svih Židova, kršćana i ostalih nemuslimana u svijetu."

Muhamedov zastrašujući susret u potpunom je kontrastu s biblijskim anđeoskim i božanskim susretima, u kojima anđeli gotovo uvijek razgovor započinju utješnom riječju: Ne boj se!, kao što je to učinio i pravi arhanđeo Gabriel u razgovoru s Blaženom Djevicom Marijom prilikom Navještenja. Godinu prije nego što će im se 1917. u Portugalu šest puta ukazati Naša Gospa Fatimska, troje pastirčadi: Lucija dos Santos i njezini rođaci Franjo i Jacinta Marto vidjeli su Anđela Portugalskog, poznatog i kao Anđeo Mira. Ukazao im se tri puta, naučio ih što da mole i kako da se klanjaju Gospodinu. Za trećeg posjeta podijelio je djeci svetu pričest. Luciji je tada bilo devet godina, Franji osam, a Jacinti šest. Troje male djece nije se bojalo anđela, ali je Muhameda, oženjena četrdesetogodišnjaka, susret s anđelom ostavio prestravljena!? 


Zar bi Bog, koji je nepromjenjiv, poslao arhanđela Gabriela neka Blaženoj Djevici Mariji navijesti rođenje Njegova Sina, Isusa Krista, a onda, 600 godina poslije, promijenio mišljenje i poslao Gabriela ponovo na zemlju, neka Muhamedu kao Njegovu vrhovnom proroku navijesti novu religiju namjesto kršćanstva, podrazumijevajući time nepotpunost Kristove otkupiteljske smrti na križu? Odgovor je: Ne, Bog ne bi i nije promijenio svoj spasenjski plan te poslao Gabriela neka Muhamedu objavi da on ima osnovati novu religiju jer da kršćanstvo nije ispalo onakvo kakvim je prvotno, pri utemeljenju svijeta, bilo zamišljeno.


Ako Muhamedov "Gabriel" nije pravi sveti Gabriel arhanđeo, tko je on onda? Anđeli su stvarni, i nastavaju onostrani svijet vječnosti. Sotona je također anđeo, sada demon, s anđeoskim moćima, pa se može ljudima objavljivati u raznim likovima. Je li dakle "Gabriel" prerušeni Sotona? Ako su Alah, "Gabriel" i Sotona istovjetni, svojevrsno nesveto trojstvo mržnje, onda je Alah pali anđeo, sam Sotona koji želi biti štovan u svim svojim značajkama ubijanja, razaranja i smrti. Doista, islam zrcali Sotonine značajke svojim izvanjskim plodovima: ljubavlju prema smrti, krvoprolićem, razaranjem, okrutnošću, kamenovanjem, krađom, nasiljem, mučenjem, mržnjom, odrubljivanjem glava, umorstvom, lažju, stalnim džihadom, podjarmljivanjem, prisilnim preobraćanjem, prisilnim ženidbama, barbarskom praksom infibulacije, otmicama, porobljivanjem, ustanovom "dime" i širenjem pomoću gole sile. 


S obzirom na to da je Krist utemeljio kršćanstvo da bi napučio nebo, zašto ne bi vrag mislio da i on mora imati religiju, oprečnu, ne samo da bi omeo Božji plan nego i napučio pakao? Sotona je na gori pokazao Kristu sva svjetska kraljevstva i obećao mu ih ako mu se Krist pokloni. Krist se nije podložio pa se Sotona povukao, da bi jednoga drugog dana, na drugoj gori, prerušen u Gabriela, ponudio Muhamedu gospodstvo, preko islama, nad svim svjetskim kraljevstvima pod uvjetom da on, Sotona, bude obožavan pod imenom "Alah". Prestrašeni se Muhamed podložio, i tako je podlegao Sotoninoj obmani.

http://www.catholicmediacoalition.org/dark_heart_islam.htm

utorak, 5. siječnja 2016.

Blagoslov vode na Bogojavljenje kod grkokatolika



engl.: 1, 2; stsl.: 1, 2, 3.

Ako netko ide sutra kod "grka", neka mi uzme 2 dcl blagoslovljene vode (najbolje u maloj plastičnoj bočici od Jane), ja ću ići kod "latina" po vodu.

PS. Vidim da je stranica grkokatolik.com nedostupna, da li se negdje preselila ili je jednostavno ugašena?

petak, 1. siječnja 2016.

Osmina Božića, Obrezanje Gospodinovo, Nova godina

Spasitelj po samom dolasku na ovaj svijet, Isus je to još više postao prolijevanjem prvih kapljica svoje krvi. 


Na Novu godinu
Predanje u Božje ruke

Božanski moj Spasitelju! Na početku ove godine posvećujem ti posve sama sebe i primam već unaprijed iz tvoje očinske ruke sve, što si o meni za ovu godinu odredio. Primam s jednakom odanošću radost i žalost, zdravlje i bolest, oskudicu i obilje, pa čak i život i smrt, što već bude na veću korist moje duše i na tvoju proslavu. Meni samo daj, da te sve više ljubim. Mojim dragima udijeli zdravlje i posvećenje, njihovim dušama milost i spasenje, a svetoj Crkvi mir i proširenje po čitavom svijetu. Amen.
(Elizabeta Leseur)

Dobri moj Bože! Što ćeš ti ove godine sa mnom učiniti? Kojim će me putevima tvoja ljubav voditi? Kakve ćeš žrtve od mene tražiti? Ja to ne znam i ne ću da to istražujem. Samo ti velim: blagoslovljen bio za sve! Jer ti si tako dobar!
(Lucija Kristina)
(iz molitvenika Srce Isusovo spasenje naše, Zagreb 1946.)