četvrtak, 4. lipnja 2015.

Dva euharistijska čuda iz Torina

Prošle smo se godine prisjetili dvaju čuda vezanih uz Presvetu Euharistiju. U prvom i poznatijem koje se dogodilo pred svetim Antunom Padovanskim sudjelovao je jedan okorjeli heretik, dok se u drugom susrećemo s grupom opakih židova iz Poznańa.

Ove godine čini mi se prikladno na današnju svetkovinu Presvetog Tijela Gospodina našega Isusa Krista ukratko prikazati dva čuda u kojima su protagonisti bili bezbožni francuski vojnici.

(klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Prvi događaj zbio se 6. lipnja 1453. Jedan je vojnik opljačkao crkvu u Exillesu, selu 60 km zapadno od Torina, danas na granici s Francuskom. Sav je plijen među kojim se nalazila i monstranca s posvećenom hostijom strpao u vreću i natovario na mazgu. Stigavši u Torino na jednom se trgu mazga zaustavila i usprkos udarcima nije htjela nastaviti dalje. Odjednom se vreća otvorila, a iz nje se podigla u zrak pokaznica s Hostijom. Svi su se zaprepastili pred tim čudom dok se vijest munjevito proširila po gradu. Biskup se sa kanonicima zaputio na to mjesto gdje je prisustvovao nastavku čuda. Monstranca se otvorila i pala na zemlju, a Hostija je još lebdeći zasjala poput Sunca. Biskup je u pontifikalnom ruhu molio usred klečećeg puka ponavljajući "mane nobiscum, Domine" (ostani s nama, Gospodine), uzdižući kalež prema čudesnoj Hostiji. Na te se molbe Gospodin Isus, sakramentalno prisutan, polako spustio u kalež. Biskup je u procesiji Presveti Sakrament odnio u katedralu gdje je nakon klanjanja Njime blagoslovio vjernike i pohranio Ga u svetohranište. Ovaj je događaj odjeknuo ne samo u lokalnim razmjerima, nego i među katolicima u drugim zemljama. Izgrađena je na mjestu čuda bazilika Presvetoga Tijela dovršena 1529. godine.



Evo opisa bazilike koji za naše čitatelje iz Slovenije prenosimo iz crkvenog časopisa Zgodnja Danica od 7. kimovca (rujna) 1894.
Četerta imenitna ter posebno znamenita cerkev ob glavni, jako živahni dolgi ulici ne daleč od stoljne cerkve pa je cerkev presv. Rešnjega Telesa. Tudi ta za kacih pet stopnjic od tal vzdignjena romanska cerkev ti je poseben kinč celega mesta. Ni sicer kaj posebno prostorna, pa se posebno vzdiguje daleč na kviško z visoko svojo kuplo. Dasiravno pa ta cerkev po svoji velikosti nekako zaostaja za druzimi velikanskimi cerkvami, ima vendar veliko ter neizmerno prednost pred druzimi cerkvami. To je namreč cerkev, kjer je mili Zveličar naš čudovito svetu razodel svojo resnično pričujočnost v presv. Rešnjem Telesu. To najdeš zapisano v kamnitem tlaku v cerkvi. Ko stopiš v sveti hram, vidiš poleg prižnice na evangeljski strani mali prostor, ograjen z železnim omrežjem. Ravno ta pa je tisti imenitni prostor, kjer se je to čudo godilo. V štirovoglati kamniti plošči je ta čudež ob kratkem tako-le popisan: Hic divini Corporis arector jumentum procubuit. Hic sacra sese Hostia sarcinis emancipata in auras extulit. Hic supplices in Taurinensium manus clemens descendit. Hic ergo sancitum prodigio locum memor supplex pronus venerare aut verere. Die 6. Junii Anno Domini 1453 Po naše bi se reklo nekako tako-le: Na tem prostoru je ropar Božjega presv. Rešnjega Telesa svoje živinče s pretepanjem na tla spravil. Tukaj se je presv. Hostija iz vreče, ki se je sama razvezala, vzdignila v višave. Tu se je Hostija milostno izpustila iz višav v roke v pobožni molitvi klečečih Turincev (prebivalcev turinskega mesta). Tukaj toraj spominjajoč se da ta prostor je po čudežu posvečen, v globoki ponižnosti moli ali pa s strahom premišljuj. Dne 8. junija leta Gospodovega 1453. Kar pa je popisano na tej plošči ob kratkem, je brati obširniše iz čveterih prekrasnih, lepo slikanih podob, na oboku, prav na stropu cerkvenem. Perva slika, nad glavnimi cerkvenimi vrati, kaže roparja, ko pride s svojim roparskim tovarišem krast monštranco s presvetim Rešnjim Telesom. Iz tabernakeljna potihoma jemaje sveto posodo, jo daje v roko svojemu tovarišu, kateri jo nese tretjemu tovarišu roparju, ki stoji s svojim oslom v kotu zunaj cerkve. Varno ter na vse strani oprežen ropar odveže na tleh vrečo, dene vanjo monštranco s sv. Hostijo, jo naloži osliču čez herbet, potem pa požene žival svojo, ter gre dalje po mestu, nadejaje se, da monštranco odnese. Kar se prav na ravno popisanem prostoru žival ustavi, ter se ne gane z mesta, če tudi jo ropar z vso silo tako zelo pretepa, da jo spravi na tla. Toda žival se ne gane z mesta. Ob enem pa se vreča sama od veže, kar kaže druga slika, in čudo! presveta Hostija se sama dvigne kviško ter obstane v zraku obdana z nebeško svitlobo. Ljudstvo sliši in vidi kaj se godi, stermi, kleči, moli in zre v presveto Hostijo v višavi. Presv. Hostija se tako dolgo ne gane s svojega mesta, da pride nadškof turinski spremljan od velike množice ljudstva s posvečenim kelihom v roki, katerega stojč kvišku derži, ljudstvo pa kleči in moli, in glej. presv. Hostija se sama iz višav spusti v kelih. To nam predočuje prekrasna tretja slika. Z velikim veseljem nese potem nadškof v slovesni procesiji sv. Rešnje Telo, presv. Hostijo, v stolno cerkev. Pobožno ljudstvo turinskega mesta pa sklene in da na tistem kraju, kjer se je to čudo godilo v zadoščenje za veliko nečast ter oskrunjenje, katero se je tu presv. Rešnjemu Telesu po roparju godilo, napraviti krasno cerkev v čast presv. Rešnjega Telesa. Sveto spoštovanje in blaženo veselje tukaj navdaja verno serce. Misel se zbuja: O, mili Jezus, kako si dober, da nam s takim čudežem svojo pričujočnost v presv. Zakramentu dokazuješ! Vera, upanje in ljubezen do Jezusa v presv. Zakramentu se mu tukaj množi. Iz serca pa se mu vzdiguje prošnja k Bogu: O, da bi pač brezverci in hudobneži na ta kraj prišli in se tukaj učili, da Jezus, sin živega Boga, je v presv. Zakramentu resnično in bistveno pričujoč ter se bali Njega saj kot prihodnjega Sodnika. Ne more pa se veren častilec ločiti od tega kraja, da ne bi pobožno in z veseljem počastil svojega Zveličarja v presv. Rešnjem Telesu, rekoč: „Presveto in Božje Rešnje Telo naj večno češčeno in hvaljeno bo!"






***



Drugi je događaj manje povijesno potvrđen, pa neki sumnjaju da se uopće radilo o čudu. Bilo kako bilo, poučno ga je pročitati. Dogodio se 12. svibnja 1640. u kapucinskoj crkvi koju sam već spominjao kod opisa putovanja u Torino. U to ratno doba brojni su se mještani Torina sklonili u crkvu na vrhu brda. Nakon izdaje švicarskih plaćenika, u crkvu je upala francuska vojska koja je poubijala nekoliko stotina vojnika i civila, ne štedeći pri tome žene i djecu. Jedan je hugenot, dakle krivovjerac, mačem obio vrata svetohraništa na što je iz svetohraništa suknula jarka vatra, a svetogrdnik je pao vičući "mon Dieu, mon Dieu" (moj Bože, moj Bože) i domalo umro.


Kopija slike koja se čuva u samostanu može se vidjeti u predvorju crkve.


Svetohranište novijeg glavnog oltara iz 1655.

Nema komentara:

Objavi komentar

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.