subota, 28. studenoga 2009.

Glagoljaško pjevanje - Pjevana baština

U nedostatku pisanih izvora, o srednjovjekovnom nam postojanju glagoljaškoga pjevanja tek posredno svjedoče sekundarni izvori: srednjovjekovni zapisi u kronikama, arhivski dokumenti i putopisni zapisi. Najpoznatiji takav zapis je onaj kardinala Bosona (biografa i pratioca pape Aleksandra III.) iz biografije pape Aleksandra III. Prigodom Papina pohoda Zadru godine 1177. lokalno ga je pučanstvo i svećenstvo dočekalo pjevajući laude i kantike koje gromko odzvanjahu na njihovu slavenskom jeziku — cum immensis laudibus et canticis altissime resonantibus in eourum slavica lingua.
Nedavno je pokrenuta internet stranica Pjevana baština na kojoj uz kratku povijest glagoljaškog pjevanja možete naći i projekte kojima se istoimena udruga bavi kako bi ispunila svoj cilj, a to je "očuvanje i promicanje kulturne baštine, s naglaskom na hrvatsku pjevanu baštinu, osobito na glagoljaško pučko crkveno pjevanje." Najprije nekoliko riječi o glagoljaškom pjevanju:
Glagoljaško pjevanje. Liturgijsko pjevanje katoličkih svećenika i klerika glagoljaša na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika te potom iz toga proizišlo liturgijsko i paraliturgijsko pojedinačno i zborno pjevanje na hrvatskom jeziku. Uobičajilo se u hrvatskim krajevima od Istre, Hrvatskoga primorja, Like i sjevernojadranskih otoka do južne Dalmacije. Pretpostavlja se da se pojavilo na kraju IX. i početku X. stoljeća u bizantskoj Dalmaciji (primorska Hrvatska), te da se od početka posebno njegovalo u benediktinskim glagoljaškim samostanima. Održalo se u pojedinim župama do 1965., kada su odlukom II. vatikanskoga sabora u liturgiju uvedeni narodni jezici, a otada se izvodi tek u svečanim prigodama. Napjevi su se prenosili uglavnom usmenom predajom (poznata su samo dva notna zapisa, i to u hrvatskom glagoljaškom kodeksu iz 1556., koji se čuva u Arhivu HAZU), te su, pretrpjevši mnogostruke preinake, očuvani u različitim inačicama. Slobodnoga su ritma, jednoglasni ili višeglasni (uglavnom dvoglasni), nastajali su u starim tonalitetima, a novije inačice također u duru. Sadržavaju značajke bizantskog liturgijskoga pjevanja (A. Gastoué), gregorijanskoga korala i hrvatskih folklornih napjeva, poglavito od XVIII. stoljeća, od kada su u glagoljaškom pjevanju sve više sudjelovali i laici. Njihova povezanost s crkvenim pjevanjem na latinskom jeziku ogleda se u rubrikama glagoljskih kodeksa.“
G. Doliner i Đ. Križman-Zorić
Posebno su zanimljivi audio materijali koji su do sada snimljeni u raznim župama Šibenske biskupije gdje se takvo pjevanje još zadržalo. Svakako vam preporučujem da poslušate pjesme koje su dostupne na internetu. Možete i usporedi kako se napjevi za primjerice 'Gospodine, smiluj se' razlikuju od župe do župe.

petak, 27. studenoga 2009.

Crkva u Aljmašu

Stara crkva

vs

nova crkva


Ugodan vikend!


Dodatak od 16.7.2010. Stari oltar i novi oltar:


utorak, 24. studenoga 2009.

Sveti Ivan od Križa


Naš vrijedni suradnik Ivan (koji nam je za skoru budućnost pripremio još jednu poslasticu) uputio nas je na stranicu karmelićanki iz Colorada u SAD-u. Vrijedne sestre (monahinje) izrađuju svakojake lijepe stvari kao što možete vidjeti na njihovim stranicama, a Ivan iz iskustva jamči da ćete kad naručite koji artikl (poput recimo krunice) od ovih sestara biti ne samo zadovoljni jer ste pomogli u materijalnim potrebama ovim redovnicama tradicionalnog kova, nego ćete ostati zadivljeni i kvalitetom i ljepotom dobivenog.

Danas je prema tradicionalnom kalendaru blagdan svetog Ivana od Križa, pa posebno čestitamo Ivanu njegov imendan i molimo za njega zagovor ovog velikog sveca. Pridružite se i vi našoj molitvi barem kratkim zazivom.

Sestre karmelićanke šalju onima koji to žele i newsletter čiju arhivu možete pronaći ovdje. Izdvajamo samo nekoliko zanimljivih rečenica iz najnovijeg pisma u kojemu pokušavaju ispraviti ne posebno točnu sliku koju mnogi katolici imaju o sv. Ivanu od Križa:
Doctor of Mystical Theology (1542-1591) …When a young woman came very fearfully to his confessional at Avila, he encouraged her: “…The holier the confessor, the gentler he is, and the less he is scandalized at other people's faults, because he understands man's weak condition better." Sometimes as superior in the monastery he coughed or rattled the rosary hanging from his belt, to warn an offending friar of his approach. This was St. John of the Cross, often and even commonly thought of as the utmost in severity.

St. John was essentially a very gentle person, yet very intense. If he drove a generous and well-disposed penitent and spiritual child hard, it was only to lead him to greater union with God. He was not anxious to catch anybody breaking silence or infringing on some other monastic rule. He was willing to look the other way; yet he never closed his eyes to what really needed correcting. His strong sense of justice and the desire to see others advance led him to impose punishments that were on occasion severe.

… He could never compromise, but his sense of balance between justice and love was delicate… St. John of the Cross dipped deeply into the wells of contemplation, and his union with God reflected some of the justice and mercy of God, which to most mortals often seem apparently contradictory—unless a person can look far below the surface of things.

DODATAK: Uzmite u obzir informacije iz komentara ovog posta. S obzirom da u citatu koji je osnova ovog posta nema ništa problematično, ostavit ću sve kako jest. Hvala anonimnom komentatoru!

nedjelja, 22. studenoga 2009.

Svinjska gripa

Ovih dana u Hrvatskoj hara gripa, ona obična i još više svinjska. Medij nas žele uvjeriti da se ove sezone živi opasno i na rubu epipandemije koja će poput terminatora zavladati ako ne cijelim svijetom, a ono barem regijom. Jutarnji list čak ima krizni stožer svinjske gripe. Ne želim podcijenjivati protivnika, ali prema nekim člancima obična gripa tipa vulgaris je jednako opasna, ako ne i opasnija od svinjske. Nigdje ne mogu naći krizni stožer za običnu gripu???
Cijela ova medijska pompa oko svinjske gripe navela me da razmislim o prijašnjim pandemijama puno smrtonosnijih bolesti, a to baš neveselo razmišljanje zainteresiralo me na jedan konkretan, katolički aspekt tih pandemija. Počeo sam razmišljati koji su točno svetci pomagali, bilo svojom fizičkom prisutnošću, bilo svojim zagovorom, u doba velikih zaraza.
Tražeći na mreži, naišao sam na dobar članak Željka Dugaca iz Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU-a u Zagrebu. U njemu spominje četrnaest svetih zaštitnika:
Od 16. se stoljeća u Europi ustalilo i četrnaest svetačkih likova koji su štitili od raznih tjelesnih patnji. Toj su skupini pripadali sveti Akacij, Barbara, Blaž, Cirijak, Dionizije, Egidije, Erazmo, Eustahije, Juraj, Katarina, Kristofor, Margareta, Panteleon i Vid. Na našem su području štovanje navedene skupine svetaca najvjerojatnije proširili franjevci. Od doba baroka prikazuju se ti sveci na oltarnim slikama u brojnim crkvama sjeverne Hrvatske. O štovanju četrnaestero svetih pomoćnika na našem području nalazimo pisane tragove u 18. stoljeću, te iz pera Hilariona Gašparotija čije propovijedi govore o tim pobožnostima. Obraćanje svecima zaštitnicima, osobito svetom Roku, Sebastijanu i Fabijanu, tradicionalnim zaštitnicima od kužnih bolesti, doživljava svoj uspon u 19. stoljeću zbog pojave do tada nepoznate bolesti u Europi — kolere.
Moj stariji brat blizanac je već u jednom od prvih članaka na blogu preporučio nekoliko dobrih stranica o životima svetaca od kojih je na hrvatskom izdvojio svetac dana i biografije svetaca.
Prošao sam na ovim stranicama kroz kratke biografije gore spomenutih svetaca i nekako najprikladniji za ovo vrijeme učinio mi se sveti Rok...
Na svome hodočašću u Rim, Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život...

...U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha.
Ovaj dio sa psom koji je prema legendi pomagao svetom Roku da preživi bio mi je posebno zanimljiv. U vrijeme kada je jedna životinja, svinja, nenamjerno "kriva" za novu bolest nekako se prikladno čini spomenuti sveca kojemu je u bolesti pomagala druga životinja. Biografija ide dalje:

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima
Gledajući samo ovozemaljski Rokova priča završila je tužno-izobličen i bolestan umro je u tamnici. No mnogobrojnim dobrim dijelima, čvrstom vjerom i milošću Božjom zadobio je privilegiju vječnoga života, svjetla što niti jedna tamnica ne može ugasiti...
sveti Roko moli za nas!!!

Za kraj još samo da se jednom spomenem svinjske gripe... moram naglasiti da uskoro dolazi vrijeme za osvetu:
svinjokolja!!!

petak, 20. studenoga 2009.

www.latinska-misa.com

Internet stranica www.latinska-misa.com je (do sada bila) veliki i dragocjeni izvor informacija na hrvatskom jeziku. I ja sam puno puta linkao na tu stranicu. Budući da već duže vremena nije bilo novih sadržaja na njoj, webmaster se nije javljao na mailove, a forum je bio zatvoren za nove članove, pretpostavljam da su u nekom trenutku osobe koje su tu stranicu uređivale bile zbog vremenskih ili nekih drugih razloga u tome spriječene. Unatoč tome, stranica je i dalje (bila) najvažnije mjesto za ljude koji traže informacije o tradicionalnoj liturgiji na hrvatskom.

Zato mi je žao što pristup stranici www.latinska-misa.com više nije moguć. Nadam se da će se takvo stanje vrlo skoro popraviti, a u međuvremenu vam predlažem dvije mogućnosti. Neke od sadržaja možete i dalje naći na Internet arhivi. Jedan dio sadržaja nije više ni tako dostupan, pa sam najvažnije tekstove kopirao i pohranio OVDJE. Ovo je dakako samo privremeno rješenje, ali osigurava dostupnost barem nekih, po mom sudu najvažnijih, materijala koji su na stranici www.latinska-misa.com (bili) dostupni.

nedjelja, 15. studenoga 2009.

Kardinal Newman o liturgiji


Iz odabranih Misli o kršćanskoj vjeri kardinala Johna Henryja Newmana donosim nekoliko ulomaka o liturgiji po svom izboru. Uz svaki ulomak je skraćena oznaka izvora kojoj sam dodao link na dotično poglavlje sa internetske stranice Newmanovih sabranih djela, a u zagradi je godina kada je taj tekst izrečen ili objavljen.

***

...nije čudo da tamo gdje misao na sebe zakriva misao na Boga molitva i slavljenje kopne, a jedino propovijedanje cvate. Štovanje Boga jest prije svega nutarnje motrenje našeg Stvoritelja, Otkupitelja, Posvetitelja i Suca, dok raspravljanje, razgovaranje, držanje govora, dokazivanje, čitanje i pisanje o vjeri teži k tome da ga zaboravimo u sebi.
Jfc. 337 (1838.)

Vjerovati, a ne iskazivati poštovanje, štovati s prisnošću i kako komu godi, jest anomalija i čudna pojava nepoznata čak i lažnim religijama, da i ne spominjemo pravu... Štovanje i oblici pobožnosti - poput prigibanja koljena, skidanja obuće, ostajanja u tišini, propisna odijevanja i slično - smatraju se obveznima za dužno pristupanje Bogu.
PS VIII 5 (30.10.1836.)

...Blagoslov Presvetog Sakramenta jedan je od najjednostavnijih crkvenih obreda... Naš Gospodin svečano blagoslivlja svoj narod kao kada je uzdignuo svoje ruke nad djecom ili kada je blagoslovio svoje odabranike uzišavši s Maslinske gore. Kao što sinovi mogu doći pred roditelja po blagoslov prije počinka, tako... velika katolička obitelj dolazi pred svog vječnog Oca, nakon dnevne žurbe i mukotrpna posla, a on se nad njima smiješi, obasipljući ih blagom svjetlosti svoga Lica. To je potpuno ispunjenje onoga što je svećenik zazvao nad Izraelce: "Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!"
Prepos. 255 (1851.)

Svaki pozoran čitatelj Biblije uočit će kolik se naglasak stavlja na obvezu da javno bogoslužje bude bogato i raskošno.
PS VI 295 (23.9.1839.)

...je li naš Spasitelj rekao da je veličanstvenost pri štovanju Boga, veličanstvenost u njegovoj kući, pokućstvu, ukrasima, neprikladna, neprimjerena otkada je on došao na svijet? Odvraća li nas od izgradnje lijepih crkava ili uljepšavanja vjerskih obreda? Je li nas nagovarao na oskudnost? Je li se s omalovažavanjem izrazio o vještini graditeljstva? Je li dao naslutiti da bismo ga više obradovali time što bismo manje nastojali i trudili se oko vanjštine štovanja? Je li odbijanjem Herodove žrtve zabranio pobožnost kršćanima?
Mnogi ljudi tako misle. Ne pretjerujem kada kažem da misle: što je njihovo štovanje priprostije i neusiljenije, ono postaje duhovnije. Tvrde da nastojati oko vanjske ljepote bogoslužja znači ponašati se poput farizeja, biti lijep izvana, a prazan iznutra; kao što su farizeji hinili izvanjsku svetost i religioznost ne imajući nutarnju, da tako svaki onaj koji nastoji oko izvanjske religioznosti njoj žrtvuje nutarnju.
PS VI 298-299 (23.9.1839.)

On je osudio davanje prevelike pozornosti vanjštini, zanemaruje li se pri tome nutrina, koja je važnija. On je sam opomenuo farizeje rekavši im: "Ovo je trebalo činiti", a ono nutarnje "ne propuštati".
PS VI 301-302 (23.9.1839.)

Oni koji odbacuju dostojanstvo i doličnu vanjštinu pri bogoštovlju, da bi mogli što duhovnije moliti, zaboravljaju da je Bog Stvoritelj svih stvari, kako nevidljivih, tako i vidljivih; da je on Gospodar kako naših duša, tako i naših tijela, da ga treba štovati kako u skrovitosti, tako i javno... ne postoje dva Boga, jedan materijalni, a drugi duhovni, jedan Zakona, drugi evanđelja. Bog je jedan i Gospodar je svega što jesmo i svega što imamo; stoga sve što činimo mora biti opečaćeno njegovim pečatom i potpisom. Sa srcem, doista, moramo započeti jer iz srca proizlazi sve dobro i zlo. No započnemo li sa srcem, ne smijemo samo na srcu i ostati.
PS VI 304 (23.9.1839.)

Naši jezici moraju o njemu propovijedati, naši glasovi pjevati o njemu, naša mu se koljena prigibati, naše se ruke pred njim sklapati, naše glave pred njim klanjati, naša lica njime sjati, a naš ga hod navješćivati. Odatle izvire zajedničko štovanje, oblici molitve, pobožne ceremonije, tijek bogoslužja, svećenička ređenja, svećeničko ruho, svečana glazba i druge stvari slične naravi; sve su one, kao što i bijahu, prispijevanje nevidljivoga Kristova kraljevstva na ovaj svijet...
PS VI 287-288 (22.9.1840.)

Dok Katolička Crkva ne dopušta nikakve proizvoljne prosudbe o vjeri, ona dopušta... veliku širinu u pogledu štovanja.
LD XXVIII 150 (25.12.1876.)

...običaji i obredi, daleko od toga da su bez značenja, po svojoj su naravi kadri utiskivati u naše pamćenje i maštu temeljne i trajne istine; daleko od toga da bi bili praznovjerni, izričito su ozakonjeni u Bibliji u pogledu njihova temeljnog načela, a tradicija ih je predala Crkvi takvima kakvi jesu. Nadalje, oni se razlikuju u različitim zemljama po utemeljitelju Crkve u svakoj pojedinoj zemlji.
Tracts I 34,7 (9.9.1833.)

Takva je bila pažnja iz poslušnosti koju je naš Spasitelj pridavao religioznom sustavu pod kojim je bio rođen, i to ne samo u onoj mjeri u kojoj je taj sustav bio izravno božanski ustrojen, nego i kada su bili posrijedi vjerski obredi nenadahnutih, premda pobožnih ljudi, koji su se temeljili samo na crkvenom autoritetu. Njegovi apostoli slijedili su njegov primjer... Istina je da su naučavali kako obdržavanje židovskih obreda nije više ni od kakve koristi u smislu pridobivanja Božje naklonosti, da je Kristova smrt dana sada kao puna i dostatna otkupnina za grijeh... No oni sami niti su napustili židovske obrede niti su na to obvezivali druge koji su se na njih naviknuli. Obdržavanje običaja bilo je posve dovoljnim razlogom da ih se zadrži...
PS II 70-71 (1.1.1831.)

Može se, dakle, za Bibliju reći da nam je udijelila vjerski duh, a Crkva je ta koja se mora skrbiti za tijelo u kojemu će se taj duh nastaniti. Vjera mora biti ostvarivana u određenim činima, da bi trajno bila živom.
PS II 74 (1.1.1831.)

Ne postoji nešto poput apstraktne religije. Kada ljudi pokušavaju štovati Boga na taj (kako oni kažu) više duhovan način, zapravo završe tako da prestanu sa svakim religioznim štovanjem. To se događa često... Mladi, na primjer (a vjerojatno i oni koji bi trebali imati bolje znanje od njih), ponekad raspravljaju sa sobom: "Koja korist od redovite molitve ujutro i navečer? Zašto moliti riječima? Zašto klečati? Zašto ne bih mogao moliti u krevetu, ili u šetnji, ili oblačeći se?" pa završe tako da uopće ne mole. Ponavljam: kako bi izgledalo bogoslužje seoskim ljudima kada bismo s vjere poskidali vanjske simbole i naložili im da traže Nevidljivoga i da zure u nj?
PS II 74 (1.1.1831.)

Obrede koje je uvela Crkva, i to s razlogom - jer autoritet Crkve potječe od Krista - a obdržavaju se od davnina, ne mogu se ukinuti, a da se ne naudi našim dušama.
PS II 77-78 (1.1.1831.)

Ponekad se susrećemo s ljudima koji pitaju zašto čuvamo ove ili one obrede ili običaje; zašto se, na primjer, tako oprezno i strogo pridržavamo molitvenih obrazaca?; ili zašto ustrajavamo pri klečanju za vrijeme sakramenta večere Gospodnje?...; ili zašto ustrajemo na javnom slavljenju Boga samo na posvećenim mjestima?... Ta, i mnoga druga pitanja mogu se postavljati, a sva s istim obrazloženjem: "Sve su te stvari nevažne; o njima ne čitamo u Bibliji."
Izravan odgovor na takav prigovor jest da Biblija nikada nije ni bila naumljena da nam propiše te stvari, već one koje se tiču vjere; iako se u njoj ponegdje spominju naše stvarne dužnosti i navode neke točke koje se tiču ponašanja i stege, ona ipak ne polazi od toga što da činimo, već što da vjerujemo...
PS II 72 (1.1.1831.)

utorak, 10. studenoga 2009.

Istraživanje: religija i predsjednički kandidati

U pokušaju da pronađem stavove predsjedničkih kandidata o pitanjima koja su meni kao vjerniku bitna, naišao sam na vrlo zanimljiv članak.
Radi se o istraživanju koje je za tportal provela agencija Puls i već u članku naveden je niz "kurioziteta" kao:
- 60 posto ispitanih smatra da svećenici ne ispunjavaju svoj zavjet skromnosti,
- 73 posto birača smatra da svećenici ne žive u skladu s crkvenim naukom,
- tek 16 posto pripadnika katoličke vjere redovito pohađa bogoslužja,
- više od 60 posto ispitanih brak ne smatra svetom institucijom,
- gotovo 70 posto ispitanih smatra da se abortus ne treba zabraniti,
- gotovo 70 posto ispitanih podržava iz
vanbračne zajednice.
Prilično poražavajuće.
Na dnu članka je i excel tablica sa cjelokupnim rezultatima istraživanja. Trebat će mi nešto vremena da je proanaliziram, ali uskoro možete očekivati update sa komentarima...

UPDATE 11/11/2009:

Unatoč nestabilnosti excel tablice koja se par puta srušila uspio sam izvući nekoliko zaključaka. Prvo i osnovno, shvatio sam kakva sam to ja osoba i zato vam predstavljam sebe kako bih trebao izgledati prema statistici...

Ja sam žena starija od 60 godina.
Slavonka sam, imam osnovnu školu i glasat ću za Nekoga Drugoga.

Moji stavovi o pobačaju, umjetnoj oplodnji, zamrzavanju jajnih stanica i braku najviše se poklapaju sa ovom demografskom skupinom i zato mi se od sada na dalje možete obraćati sa šokica Marko!
Druga stvar koju mogu vidjeti u istraživanju jest da su muškarci samouvjereniji i upućeniji u svim pitanjima od žena (odnosno manje ih je odgovorilo sa ne znam), osim kod tvrdnje "Brak je sveta institucija i partneri ga nemaju pravo samovoljno raskinuti" gdje jednostavno jadni muški ne znaju u puno većem postotku nego žene. U gotovo svim drugim pitanjima manje muškaraca "nije znalo" od žena, osim u pitanju braka. Hm? Možda da pitaju svoje žene? Kad smo već kod muškaraca i žena, oko uloge muškarca i žene u obitelji i jedan i drugi spol ima apsolutno iste postotke odgovora... da nisu možda ispitivali bračne parove?
Odmah da se razumijemo Ličani su mi super, pa i neki od gostujućih autora na TBIBM su u duši Ličani, ali njihovi odgovori (Ličana, ne gostujućih autora) jednostavno su, barem meni, kontradiktorni. Sa jedne strane najviše se protive zamrzavanju jajnih stanica, sa sa druge strane najviše podržavaju umjetnu oplodnju.
Ljudi iz sjeverne Hrvatske, od kojih većinu, pretpostavljam, čine Zagorci, vrlo su kritični prema svećenicima. Više od 80% Zagoraca smatra da svećenici ne žive u skladu sa naukom koji propovijedaju, a njih gotovo 90% smatra da svećenici ne žive skromno kako bi trebali. Sjevernjaci istovremeno (uz Istru i Primorje) najrjeđe idu u Crkvu. Jesu li im se zamjerili njihovi svećenici ili ih nisu niti stigli zaista upoznati ostavljam za neko drugo istraživanje.
Da zaključim ovo kratko bušenje podataka izrazit ću nadu kako se u skoroj budućnosti neće uvesti "crkveni porez" jer ga trećina redovitih vjernika koji na misu idu barem jednom tjedno neće plaćati. Ja bih recimo odmah potpisao da se moj krizni porez umjesto Kosorici uplati Crkvi.

četvrtak, 5. studenoga 2009.

Svetac kojemu Amerika duguje svoje ime

Danas 5. studenog, a u nekim mjestima jučer 4. studenog bio je spomendan sv. Emerika, mađarski Imre, a hrvatski Mirka. On je bio mađarski princ u 11. stoljeću i više o tom svetcu pročitajte ovdje: na hrvatskom, na engleskom, na njemačkom. Evo što o njemu donosi Rimski martirologij:
Die 4 Novembris.
Apud Albam Regalem, in Pannonia, depositio beati Emerici Confessoris, qui fuit filius sancti Stephani, Hungarorum Regis.
(In Hungary at Alba Regalis, the death of blessed Emeric, confessor, the son of St. Stephen, king of Hungary.)
A evo i objašnjenja naslova ovog posta:
How did our Hungarian Szent Imre become the name giver of two continents? In the Middle Ages, Szent Imre’s popularity spread across Europe. He was universally regarded as the patron of youth. Churches were named after him. So was the Florentine explorer and cartographer Amerigo Vespucci. A painting in San Martino a Mensola in Settiguano, less than two miles outside the walls of medieval Florence, portrays Szent Imre – depicted with moustache, royal robes, and a lily in his hand – and his bride taking a vow of chastity before a crucifix (while St. Stephen looks on through an opening.) The inscription, dated 1391, identifies him as “Sco Amerigo d’Ungheria”, i.e., St. Emeric of Hungary.

Vespucci (1454 – 1512) made several voyages, trying, like Christopher Columbus, to find a passage to the Indies. He explored the northern coast of South America, and on his second voyage there, realized he had reached not India, but a new continent, a new world.

His name was picked up by an amateur geographer, Martin Waldseemüller, who, in 1507, printed a wood block map, with the name “America” [a Latinized version of Amerigo”] indicating the southern continent of the new world. A thousand copies of this map were sold. Later, a similar large continent was found, located to the north, and the name was extended to apply to it as well.

...

When Gerardus Mercator published a map of the world in 1538, he was the first to use the terms “North” and “South America.” And the names stuck.

Inače, sveti Emerik je uz svetog Ladislava suzaštitnik zagrebačke katedrale kojoj je prvi patron sv. Stjepan, mađarski kralj i Emerikov otac. Evo jednog zgodnog isječka zamišljenog razgovora iz kolumne Zvonimira Berkovića u Vjesniku:
Osim toga ja se i zovem –
Zvonimir.«
»Čudno ime!«
»Tako se zvao i posljednji
hrvatski kralj narodne krvi. Vi
biste ga mogli i osobno poznavati.
Njegova je žena bila sestra
ugarskoga kralja Ladislava,
onoga koji je odlučio da na hrvatskoj
zemlji sagradi mađarsku
katedralu.«
»Demetrije! Tako mi kažite.
Znao sam da ima još jedno ime
ali sam ga zaboravio. Jako fin
čovjek. Pravi kavalir.«
»I previše kavalir, ali za Mađare!
Zamjeram mu da nije osnovao
bar jednu biskupiju na
hrvatskom sjeveru, nego je to
prepustio Mađarima, a oni su
sve napravili po svome i za sebe.
Zagrebačku katedralu nazvali
su po svetom Stjepanu Arpadoviću,
svom kralju; drugi
oltar posvetili su sinu tog istog
Ištvana, svetom Emeriku, koji
nije postao mađarski kralj samo
zato što je umro prije oca;
treći je veliki oltar pripao
kralju Ladislavu, također svetom
Arpadoviću.
Svaki od njih ima u katedrali
i svoj likovni izraz. Stjepan se
oslanja na štit na kojemu je
križ, Ladislav drži u ruci kuglu,
a mlađahni Emerik – ljiljan.
Trebam li uopće napomenuti
da je Zagreb skoro tisuću godina
imao kraljevski sajam, 20.
kolovoza, na dan okrunjenog
Stjepana, a ne mučenika Stjepana.
Kada Zagrepčani danas u
teatru gledaju Krležino Kraljevo,
više se i ne sjećaju da je i ta
razbibriga bila u znaku slavlja
mađarskoga prijestolja. Nije li
to ipak previše, recite!«

(photo)

utorak, 3. studenoga 2009.

Katolik.hr - hrvatska katolička apologetska stranica


Već sam se u početku ovoga bloga dotaknuo teme katoličke apologetike, a ta tema provlačila se i u drugim postovima. Kod predstavljanja hrvatskih blogova u našoj rubrici Nedjeljna blog preporuka (NBP 14), bilo je jasno vidljivo da velik dio kvalitetnijih katoličkih blogova na hrvatskom čine upravo apologetski blogovi. Zato mi je drago predstaviti i preporučiti onim našim čitateljima koji za nju još nisu čuli stranicu katolik.hr koja se svojim podnaslovom "razlozi nade koja je u nama" poziva na temeljno usmjerenje koje je katoličkoj apologetici dao još sv. Petar Apostol (usp. 1 Pt 3,15-16).

Evo nekoliko izabranih rečenica iz teksta koji odgovara na pitanje "Što je katolik.hr?"
Katolik.hr je plod apologetskog entuzijazma nekolicine praktičnih vjernika udruženih u Udrugu "Katolik". Uvidjevši kako je naša vjera učestalo osporavana s najrazličitijih strana, a ujedno duboko svjesni njezine vrijednosti, željeli smo pružiti odgovore na one opaske koje tu vrijednost negiraju.
[...]Naš cilj nije nikoga prisiljavati da prihvati katoličku vjeru. No, kako je vidljivo da mnogi tu vjeru odbacuju poradi svoje neupućenosti i dezinformiranosti, osjećamo se dužnima ukazati na njezinu vjerodostojnost. Jednako tako, cilj nije nikoga osuđivati zbog difamiranja vjere, ali vrijedi ukazati na neutemeljenost takvih optužbi.
Nema što, ideja je vrlo vrijedna, stranica je ugodna za oko (što, nažalost, za mnoge hrvatske vjerske stranice nije istina) i pregledna. No, ono na čemu ova ideja stoji ili pada je, dakako, kvaliteta tekstova. Na svakom od vas je da sam prosudi - pogledajte naslovnicu stranice i prelistajte stare članke. Ja sam zadovoljan. Ima prosječnih, dobrih, ali i vrlo dobrih članaka. Izdvojit ću samo jedan koji se meni posebno svidio - kratki životopis svetog Antuna Marije Clareta. Možda sam ja pristran prema biografijama svetaca, ali siguran sam da ćete i vi naći nešto po volji.

Na kraju nekoliko napomena/prijedloga za autore ove stranice. Trebali bi pokušati sakupiti s hrvatskih blogova kvalitetnije tekstove koji se tiču apologetske tematike i uklapaju se u koncepciju katolik.hr-a. Takve tekstove bi, uz dozvolu autora i jasno vidljivi link na originalnu stranicu, mogli staviti na katolik.hr. Mogući je i drugi način, gdje se izbjegava problematika copyrighta, a to je staviti popise linkova na zanimljive tekstove s drugih blogova i internet stranica uz vrlo kratak sažetak. Takav popis, ukoliko bi bio dobro strukturiran, bio bi velika pomoć svim hrvatskim korisnicima interneta, a ujedno bi i unaprijedio poziciju stranice katolik.hr kao glavnog mjesta za sve koji traže informacije o katoličkoj vjeri na hrvatskom jeziku.

Drugi savjet osnivačima stranice je da svakako u vidu imaju i "gladne godine" kad će autori biti zauzeti drugim stvarima, te da pripreme tekstove koje će redovito moći objavljivati i u tim razdobljima. Nije lijepo vidjeti stranice koje se obnavljaju u vrlo neredovitim vremenskim intervalima jer, uz sva opravdanja koja mogu biti vrlo legitimna, odaju dojam da autoru (a još gore ako ih je više) nije posebno stalo do čitatelja. Pri tome ne mislim na nekakva umjetna i nekvalitetna nabijanja broja tekstova ili posjetitelja, nego na to da čitatelju koji odluči dio svoga vremena posvetiti upravo vašoj stranici date nešto od onoga po što je i došao ako niste u tome potpuno spriječeni.

To bi bilo to, a vi produžite i razgledajte katolik.hr.

(Slika na početku posta.)