Ročkas

Prije neki dan sam bio na rođendanu. "Pa što onda?" rekli biste očekujući nastavak.
Pa ništa, ne bih to spominjao da nije bilo onako... nekako malo čudno. "Malo čudno?"... možda sam vas već zainteresirao, ali oči vam vrludaju, vidim da niste koncentrirani.
Ne malo, nego dosta čudno!
Sad poslušajte što mi se dogodilo...
Dolazim na slavlje i ulazim. Odmah sa vrata nešto me kopka, nekako sam nesiguran. Nešto me kopka. Nema veze, ulazim i vidim da se podosta društva već okupilo. Sjede u krug, ali nešto, nešto nedostaje... nije nešto nego netko prekorim se u mislima. Kako nisam vidio da nema slavljenika. Ne mogu vjerovati da ga nema, došao sam da ga vidim i nema ga.
Gledam okolo...
Ne...
nema ga.
Ili?
Ma je li moguće?
Ma ne može biti?
Mi svi tu sjedimo, a on, on je...
Ma ne... da.
Izgleda da stvarno je. Mi svi tu sjedimo, a slavljenik je u drugoj sobi sam.
Čudno, čudno.
Gledam druge, ali sve mi se čini da njima tu ništa nije neobično.
Pa bilo njima neobično ili ne, netko je ovdje gadno zeznuo. Tko god da je organizirao ovaj rođendan nije baš... razmislio.

Evo upravo ovako sam se osjećao kada sam prvi puta ušao u crkvu "Svete mati slobode" na zagrebačkom Jarunu. Pogledom sam pretraživao crkvu poput kamera na panoramama gradova i trebalo je dok nisam uočio tabernakul. Ostavljen u krajnjem lijevom kutu, gotovo pola pastve okrenulo je leđa svome dobrom Pastiru. Tko je projektirao ovu crkvu- zdvajao sam zamišljajući kako se kao od lego kockica, poput onih ubrzanih snimki godišnjih doba, podiže tradicionalni oltar, iza sadašnjeg, na mjestu gdje sada stoji nekakav reljef...
U središtu, zlatom optočen, sunčevim sjajem okupan, uzdizao se tabernakul... a u njemu naš Gospodin.

PRIJE:

POSLIJE: