subota, 21. travnja 2018.

Natpelagijevac


Papa Franjo, pelagijevski luterovac

Papa Bergoglio zadnjih je pet godina proveo u osuđivanju novopelagijevstva, koje on pogrešno opisuje u Evangelii gaudium (EG) kao obdržavanje stanovitih pravila ili tvrdokornu vjernost određenom katoličkom stilu iz prošlosti ili, u Gaudete et exsultate, kao sitničavu brigu za crkvenu liturgiju, nauk i ugled. Drugim riječima, Bergogliovu je modernističkom umu snažna privrženost katoličkom nauku i liturgiji – zapravo, snažna privrženost naprosto katolicizmu – pelagijevstvo.

ponedjeljak, 16. travnja 2018.

Ono što smo i očekivali od ovog turobno predvidljivog pontifikata


Gaudete et exsultate: Nador demagoške pobožnosti

Christopher A. Ferrara

Gaudete et exsultate je točno ono što smo naučili očekivati od ovoga turobno predvidljivog pontifikata. Da citiram Carla Olsena iz "Catholic World Report": "mnogo dobrih i sadržajnih odlomaka... često zasjenjenih, ili čak podrovanih, izmišljanjem protivnika, dvojbenim argumentiranjem i niskim udarcima".

Bergoljanske izjave općenito su baš sredstva za proizvodnju slamnatih neprijatelja, dvojbenu argumentaciju i niske udarce, sva beziznimno usmjerena protiv pravovjerja i pravodjelja. Izrazi pobožnosti obavijaju grubu crkvenjačku demagogiju, baršunasta rukavica stisnutu šaku bojovne poniznosti tako tipične za neotesani žargon latinskomeričkoga ljevičarskog svećenstva.

nedjelja, 15. travnja 2018.

Kud si navro?

Naišao sam nedavno na tekst jednog neokonzervativnog svećenika koji malo zaostaje za svjetskim kolegama, pa još uvijek brani sve što Papa Franjo kaže ili učini. Uglavnom, velečasni studira kanonsko pravo te objašnjava na svojoj facebook stranici razne teme vezane uz to područje. Tako se dotaknuo i uskrate pričesti te kaže:
Npr, osoba mi je ulazila u crkvu na „evo Jaganjca Božjeg..“ I dolazi mi na Pričest. To je bio prvi i jedini put kada sam odbio pričestiti osobu. Ali sam na fin način objasnio da trebamo sudjelovati od početka sv. Mise, pažljivo sve da se nitko ne povrijedi.
Iako mi se čini neprikladno da netko s vrata krene na pričest, čini mi se da nije dopušteno ovakvo ponašanje ukoliko nije bilo drugih elemenata u igri (recimo ako osoba izgleda sumanuto ili je nedolično odjevena i slično). Čak i danas se, uz sva novusordo inzistiranja na zajedničkoj gozbi, pričest redovito dijeli nakon mise onima koji nisu stigli prije jer su se ispovijedali. Prije je pričest izvan mise bila redovita pojava (to da se puno ozbiljnije pripravljalo na pričest ne moram ni spominjati).

Što vi mislite, ima li svećenik pravo uskratiti pričest nekome samo zato što je došao neposredno prije pričesti u crkvu? Po meni nema (vidim da i Jimmy Akin i Ed Peters imaju taj stav), ali volio bih čuti ako netko misli da je takvo postupanje opravdano kanonskim pravom.

subota, 14. travnja 2018.

Promjene na čelu Društva Benedictus

Nedavno je Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" imalo svoju skupštinu na kojoj su održani i izbori. Po prvi put od osnivanja, nakon više od sedam godina postojanja, promijenilo se vodstvo Društva. Iskreno zahvaljujemo prijašnjem vodstvu i želimo puno uspjeha u radu novom timu. Djelovanje Benedictusa možete poduprijeti svojim učlanjivanjem (i redovitim plaćanjem simbolične članarine) te molitvom na nakane za koje je Društvo osnovano.

Vjerujem da će se ova naša udruga vođena entuzijastičnim i iskusnim članovima vješto nositi s novim izazovima i iskoristiti mogućnosti koje se otvaraju. Neka im u tome bude pomoćnica Blažena Djevica Marija Kraljica koju častimo kao glavnu zaštitnicu Društva, a uz Nju i suzaštitnici: sveti Benedikt, sveti Ćiril i Metod te blaženi Augustin Kažotić.

četvrtak, 12. travnja 2018.

Joseph Shaw - Nekoliko misli o Jordanu Petersonu


Moj omiljeni anglikanski teolog, Alastair Roberts, pisao je dosta potanko o Jordanu Petersonu, pa ako želite pokušati shvatiti Petersonovu misao, predlažem čitanje barem toga teksta. Za svoje čitaoce i, kao često na ovom blogu, da razbistrim svoje mišljenje, ja ću pristupiti drukčije, i prilično kratko reći nešto o tome zašto bi katolici trebali, dijelom, pozdraviti fenomen zvan Peterson i, dijelom, ne složiti se s njime.

Jer doista se radi o fenomenu. Ponekad su takve stvari kratka daha, ali Peterson je, barem po mjerilima društvenih medija, intelektualna teška kategorija, a to će mu, mislim, dati veću izdržljivost. U svakom slučaju, on utječe na mnoge i mislim da ćemo se u sljedećem desetljeću sretati sa sve više mladih ljudi, osobito muškaraca, pod njegovim utjecajem. Zapravo me je to potaknulo da o njemu pišem. Dakle: o čemu se radi?

srijeda, 11. travnja 2018.

Tradicionalna misa u nedjelju 15.4.2018. u 11,30 sati u crkvi sv. Martina

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 15. travnja 2018. u terminu 11,30 sati služena tradicionalna sveta misa.

ponedjeljak, 9. travnja 2018.

Svetost za gnostike i neopelagijance

Što mislite, je li nova pobudnica pape Franje izdana zato da se potvrde katoličke vjerske i moralne istine te ljepota crkvene predaje i duhovnosti kojih zaista u njoj ima ili zato da se u službenom dokumentu mogu naći citati pogodni za daljnje rušenje.

***

Saint John Paul II reminded us that “the witness to Christ borne even to the shedding of blood has become a common inheritance of Catholics, Orthodox, Anglicans and Protestants”. In the moving ecumenical commemoration held in the Colosseum during the Great Jubilee of the Year 2000, he stated that the martyrs are “a heritage which speaks more powerfully than all the causes of division”. (9)

It is not healthy to love silence while fleeing interaction with others, to want peace and quiet while avoiding activity, to seek prayer while disdaining service. (26)

“Gnostics” do not understand this, because they judge others based on their ability to understand the complexity of certain doctrines. (27)

Someone who wants everything to be clear and sure presumes to control God’s transcendence. (41)

Nor can we claim to say where God is not, because God is mysteriously present in the life of every person, in a way that he himself chooses, and we cannot exclude this by our presumed certainties. (42)

It is not easy to grasp the truth that we have received from the Lord. And it is even more difficult to express it. So we cannot claim that our way of understanding this truth authorizes us to exercise a strict supervision over others’ lives. Here I would note that in the Church there legitimately coexist different ways of interpreting many aspects of doctrine and Christian life; in their variety, they “help to express more clearly the immense riches of God’s word”. It is true that “for those who long for a monolithic body of doctrine guarded by all and leaving no room for nuance, this might appear as undesirable and leading to confusion”. (43)

In effect, doctrine, or better, our understanding and expression of it, “is not a closed system, devoid of the dynamic capacity to pose questions, doubts, inquiries… The questions of our people, their suffering, their struggles, their dreams, their trials and their worries, all possess an interpretational value that we cannot ignore if we want to take the principle of the incarnation seriously. Their wondering helps us to wonder, their questions question us”. (44)

Those who yield to this pelagian or semi-pelagian mindset, even though they speak warmly of God’s grace, “ultimately trust only in their own powers and feel superior to others because they observe certain rules or remain intransigently faithful to a particular Catholic style”. When some of them tell the weak that all things can be accomplished with God’s grace, deep down they tend to give the idea that all things are possible by the human will, as if it were something pure, perfect, all-powerful, to which grace is then added. They fail to realize that “not everyone can do everything”, and that in this life human weaknesses are not healed completely and once for all by grace. (49)

Underneath our orthodoxy, our attitudes might not correspond to our talk about the need for grace, and in specific situations we can end up putting little trust in it. (50)

Still, some Christians insist on taking another path, that of justification by their own efforts, the worship of the human will and their own abilities. The result is a self-centred and elitist complacency, bereft of true love. This finds expression in a variety of apparently unconnected ways of thinking and acting: an obsession with the law, an absorption with social and political advantages, a punctilious concern for the Church’s liturgy, doctrine and prestige, a vanity about the ability to manage practical matters, and an excessive concern with programmes of self-help and personal fulfilment. Some Christians spend their time and energy on these things, rather than letting themselves be led by the Spirit in the way of love, rather than being passionate about communicating the beauty and the joy of the Gospel and seeking out the lost among the immense crowds that thirst for Christ. (57)

Not infrequently, contrary to the promptings of the Spirit, the life of the Church can become a museum piece or the possession of a select few. This can occur when some groups of Christians give excessive importance to certain rules, customs or ways of acting. The Gospel then tends to be reduced and constricted, deprived of its simplicity, allure and savour. (58)

where we constantly pigeonhole others on the basis of their ideas, their customs and even their way of speaking or dressing. (71)

Here we are speaking about inevitable persecution, not the kind of persecution we might bring upon ourselves by our mistreatment of others. The saints are not odd and aloof, unbearable because of their vanity, negativity and bitterness. The Apostles of Christ were not like that. (93)

Our defence of the innocent unborn, for example, needs to be clear, firm and passionate, for at stake is the dignity of a human life, which is always sacred and demands love for each person, regardless of his or her stage of development. Equally sacred, however, are the lives of the poor, those already born, the destitute, the abandoned and the underprivileged, the vulnerable infirm and elderly exposed to covert euthanasia, the victims of human trafficking, new forms of slavery, and every form of rejection. (101)

We often hear it said that, with respect to relativism and the flaws of our present world, the situation of migrants, for example, is a lesser issue. Some Catholics consider it a secondary issue compared to the “grave” bioethical questions. That a politician looking for votes might say such a thing is understandable, but not a Christian, for whom the only proper attitude is to stand in the shoes of those brothers and sisters of ours who risk their lives to offer a future to their children. (102)

It is not good when we look down on others like heartless judges, lording it over them and always trying to teach them lessons. That is itself a subtle form of violence. [There are some forms of bullying that, while seeming delicate or respectful and even quite spiritual, cause great damage to others’ self-esteem.] (117)

[I recommend praying the prayer attributed to Saint Thomas More: “Grant me, O Lord, good digestion, and also something to digest. Grant me a healthy body, and the necessary good humour to maintain it. ...] (126) - autor ove "molitve" nije sv. Toma, nego neki Englez početkom 20. stoljeća

God is eternal newness. He impels us constantly to set out anew, to pass beyond what is familiar, to the fringes and beyond. He takes us to where humanity is most wounded, where men and women, beneath the appearance of a shallow conformity, continue to seek an answer to the question of life’s meaning. God is not afraid! He is fearless! He is always greater than our plans and schemes. Unafraid of the fringes, he himself became a fringe (135)

Let us ask the Lord for the grace not to hesitate when the Spirit calls us to take a step forward. Let us ask for the apostolic courage to share the Gospel with others and to stop trying to make our Christian life a museum of memories. In every situation, may the Holy Spirit cause us to contemplate history in the light of the risen Jesus. In this way, the Church will not stand still, but constantly welcome the Lord’s surprises. (139)

True enough, the biblical authors had limited conceptual resources for expressing certain realities, and in Jesus’ time epilepsy, for example, could easily be confused with demonic possession. (160)

Naturally, this attitude of listening entails obedience to the Gospel as the ultimate standard, but also to the Magisterium that guards it, as we seek to find in the treasury of the Church whatever is most fruitful for the “today” of salvation. It is not a matter of applying rules or repeating what was done in the past, since the same solutions are not valid in all circumstances and what was useful in one context may not prove so in another. The discernment of spirits liberates us from rigidity, which has no place before the perennial “today” of the risen Lord. The Spirit alone can penetrate what is obscure and hidden in every situation, and grasp its every nuance, so that the newness of the Gospel can emerge in another light. (173)

nedjelja, 8. travnja 2018.

Opomena pred isključenje

Kardinal Burke: „Nesnošljiva situacija“


Kritika pape nije samo mogućnost, nego dužnost

(Rim) „Ono što se dogodilo s najnovijim intervjuom koji je dao Eugenio Scalfari u Velikome tjednu i koji je objavljen na Veliki četvrtak, nadilazi mjeru podnošljivosti“, rekao je kardinal Burke u intervjuu koji je objavila Nuova Bussola Quotidiana (NBQ).

Da poznati ateist uzima sebi za pravo javno objaviti revoluciju u nauku Katoličke Crkve i da pri tome tvrdi da govori u ime Pape i niječe besmrtnost duše i postojanje pakla, teška je sablazan ne samo za mnoge katolike, nego i za mnoge laiciste koji imaju poštovanja za Katoličku Crkvu i njezi nauk iako ga ne zastupaju.“

Rekao je to američki kardinal Raymond Burke u razgovoru s Riccardom Casciolijem, glavnim urednikom NBQ-a. Kardinal Burke jedan je od četvorice potpisnika dubia (dvojbi) glede sporne posinodske pobudnice Amoris Laetitia.

„Na najvišoj crkvenoj razini igraju se s vjerom i naukom“

„K tome je odgovor Svete Stolice na zaprepaštene reakcije koje su pristigle iz cijeloga svijeta bio u najvećoj mjeri neprikladan. Namjesto da jasno i glasno potvrde istinu o besmrtnosti ljudske duše i o paklu, u demantiju samo stoji da neke navedene riječi ne potječu izravno od Pape. Međutim, ondje ne stoji da krive, čak i heretične ideje koje se izriču ovim riječima Papa ne zastupa i da Papa odbacuje te ideje jer stoje u protuslovlju s katoličkom vjerom. Ovo igranje s vjerom i naukom na najvišoj crkvenoj razini s pravom je za pastire i vjernike sablazan.“

„Najviši crkveni predstavnici fantaziraju o 'novoj Crkvi'“

Cascioli je upitao kardinala Burkea što misli o šutnji mnogih pastira.

„Situacija se šutnjom mnogih biskupa i kardinala koji s Papom dijele brigu za opću Crkvu dodatno zaoštrava. Neki jednostavno šute. Drugi se prave kao da nema ništa sporno. Drugi opet šire fantazije o novoj Crkvi, Crkvi koja kreće u posve drugome smjeru u odnosu na prošlost. Tako oni fantaziraju primjerice o 'novoj paradigmi' za Crkvu ili o radikalnoj promjeni pastoralne prakse Crkve koja postaje posvema nova. Potom postoje oni koji su oduševljeni promicatelji takozvane revolucije u Katoličkoj Crkvi. Vjernici koji spoznaju tešku situaciju, osjećaju se dezorijentiranima zbog lošega vodstva njihovih pastira u stvarima vjere i stege. Vjernike koji ne spoznaju težinu situacije, ovi propusti pastira dovode u pomutnju i čine ih čak i žrtvama štetnih zabluda za njihovu dušu. Mnogi koji su nakon krštenja u nekoj protestantskoj crkvenoj zajednici došli u jedinstvo s Katoličkom Crkvom, jer su njihove crkvene zajednice napustile apostolsku vjeru, iznimno pate zbog ove situacije: oni vide da se Katolička Crkva kreće u istome smjeru napuštanja vjere.“

I nastavlja:

„Cijela ova situacija navodi nas da sve više razmišljamo o poruci Majke Božje u Fatimi koja nas upozorava na zlo otpadništva od vjere u Crkvi – što je još puno gore od najgorih zala koje je proširio bezbožni komunizam. Broj 675 Katekizma Katoličke Crkve uči nas: 'Prije dolaska Kristova Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će otajstvo bezakonja pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine.'“

Kardinal Burke spominje inicijative koje treba pokrenuti:

„U takvoj situaciji biskupi i kardinali imaju obvezu naviještati istinski nauk. K tome moraju predvoditi vjernike da vrše zadovoljštinu za uvrede Krista te za povrjede koje se nanose Njegovomu mističnom Tijelu, Crkvi kada pastiri ne čuvaju i ne jačaju vjeru i stegu na pravi način. Veliki kanonist 13. stoljeća, Enrico da Susa ili Hostiensis rekao je, baveći se teškim pitanjem kako treba ukoriti papu koji djeluje protivno svojoj službi, da kardinalski kolegij vrši de facto nadzor protiv papinske zablude.“

Iz toga slijedi:

„Ako papa ne vrši svoju službu na dobro duša, ne postoji samo mogućnost, nego i nužnost kritizirati papu. Ova kritika mora slijediti Kristov nauk o bratskome ukoru (Mt 18, 15-18). Ponajprije vjernik ili pastir treba iznijeti svoju kritiku u privatnome obliku tako da papa ima mogućnost da se ispravi. Ako papa odbija ispraviti svoj način naučavanja ili ako djeluje uz velike manjkavosti, kritiku valja javno izreći jer je posrijedi opće dobro Crkve i svijeta. Neki su kritizirali one koji su Papu otvoreno kritizirali i ovu kritiku prikazali kao izraz pobune i neposlušnosti. No uz poštovanje prema njegovoj službi zahtijevati korekciju pomutnje ili zablude, nije čin neposluha, nego čin poslušnosti Kristu i time i Njegovu namjesniku na zemlji.“

Tekst: Giuseppe Nardi
Izvor: https://www.katholisches.info/2018/04/kardinal-burke-untragbare-situation/

utorak, 3. travnja 2018.

Ćoravi i bahati

Izgleda da je splitsko-makarski nadbiskup, poznati protivnik tradicionalne mise, danas napravio vrlo veliku pogrešku. Zaista je teško povjerovati da u današnje vrijeme, nakon silnih skandala koji su već petnaestak godina potresali biskupije u raznim dijelovima svijeta, nakon brojnih dokumenata i uputa (Vatikan, HBK) još uvijek postoje biskupi koji mogu ovako neispravno reagirati na prijavljenu sumnju u svećeničko zlostavljanje maloljetnika. Evo priopćenja koje su biseri iz nadbiskupije jutros samoinicijativno objavili:
Nadbiskupski Ordinarijat u Splitu primio je obavijest o mogućem kažnjivom djelu jednoga klerika na području Splitsko-makarske nadbiskupije te je na temelju toga, u skladu s propisima kanonskoga prava, dijecezanski biskup izrekao kleriku mjeru obustave (suspensio). Mjesni Ordinarij ima ovlast tu mjeru slobodno primijeniti prije, u vrijeme trajanja i nakon bilo kojeg kanonskog postupka.
U isto vrijeme, Ordinarij je imenovao suca istražitelja i bilježnika u postupku prethodne istrage koji su dobili zadatak da se raspitaju o činjenicama, okolnostima i odgovornosti (usp. kan. 1717). Rezultate prethodne istrage Ordinarij će dostaviti nadležnoj Kongregaciji za nauk vjere koja će dati daljnje upute za postupanje, a ukoliko se ustanovi da je prijava vjerodostojna, Ordinarij će slučaj dostaviti i državnim vlastima.
Svrha ovoga postupka je put ozdravljanja i obnove te radi čuvanja dobrog glasa sviju, u prvom redu žrtve, u ovom trenutku nije moguće iznositi više informacija do konačnog ishoda istrage.
Mediji su, jasno, odmah pohrlili s otkrivanjem detalja.

ponedjeljak, 2. travnja 2018.

No hell below us

Čisto za evidenciju, dosadašnji Franjini razgovori/intervjui sa Scalfarijem:
1. listopad 2013.
2. srpanj 2014.
3. listopad 2014.
4. ožujak 2015.
5. studeni 2015.
6. studeni 2016.
7. srpanj 2017.
8. ožujak 2018.

Nema ništa čudno, zbunjujuće ili nerazumljivo u tome zašto papa Franjo nastavlja davati "intervjue" Scalfariju. U ovom trenutku Franjinog pontifikata čudno i zbunjujuće vam može biti samo ako ste se odlučili pozdraviti s razumom. Ako odlučite racionalno prihvaćati stvarnost, onda su broj, sadržaj i format članaka kao i tip tobožnjih demantija koji za njima slijede sasvim dovoljni da vas uvjere koja je svrha takvog djelovanja.
(još s ovog bloga: a, b, c)

nedjelja, 1. travnja 2018.

Sretan Uskrs!


Krist je uskrsnuo ne zato, jer je bio čovjek, već jer je bio Bog. Kristova Crkva uskrsava iz groba, u koji je ruke silnika guraju skupa sa prolaznim zabludama, jer je božanska, a ne ljudska. Ništa ne uskrsava iz mrtvih, ako nije božansko.
(Fulton Sheen, Božanska avantura)

srijeda, 28. ožujka 2018.

Njegovom se modricom izliječismo


Kao od Jeruzalema udaljih se od tvojih božanskih zapovijedi i privučen požudama i životnim brigama jerihonskim, upadoh u razbojničke pomisli i od njih bijah ogoljen od milosne odjeće posinovljenja te sada ležim u ranama kao mrtav. A svećenik dođe i vidjevši ranu ne obazre se, i levit, gnušajući se, prođe mimo. A ti, Gospode, na neizreciv način utjelovljeni od Djevice, izlio si dobrovoljno krv i vodu iz boka svoga i kao uljem pomazao me za spasenje. Povij rane moje, Kriste Bože naš, i po milosrđu svome pribroji me nebeskim zborovima.
(stihira petka petog tjedna velikog posta)